search icon

15.05.2023

Obraćanje kardinala Maria Grecha sudionicima Generalne konferencije Caritasa Internationalis

Sinodalnost – kao put naprijed – za Crkvu je nedvojbeno zadatak, ali ne smijemo zaboraviti da je in primis i ante omnia dar, milost od Boga!

Sudionicima ovogodišnje Generalne izborne konferencije obratio se, 13. svibnja 2023. godine, generalni tajnik Sinode kardinal Mario Grech sljedećim riječima: „Gradnja novih putova bratstva!:

„Draga braćo i prijatelji Caritasa Internationalis,
Velika mi je radost podijeliti s vama ovaj trenutak susreta i zajedničkog promišljanja usred vaše Generalne skupštine, čija je tema ‘Graditi nove putove bratstva’. Naslov koji je sam po sebi vrlo sinodalan. Zapravo, pozvan sam ovdje danas da vam dam kratak pregled promišljanja sinodalnog puta kojim Crkva trenutno ide, s posebnim naglaskom na specifičnoj ulozi i doprinosu koji Caritas u tome može i pozvan je dati. Iskreno govoreći, ovo je zadatak za koji nisam imao puno problema u pripremi, jer je činjenica da je – kao što ću pokušati pokazati, nadajući se da ću u tome uspjeti – sinodalna praksa blisko povezana kristološkim, crkvenim i duhovnim korijenima kršćanske ljubavi prema bližnjemu, te je stoga intrinzična na ‘osobiti identitet’ Caritasa.
Ali prije nego što konkretno uđem u temu, prvo bih želio pojasniti da ovo putovanje prema više sinodalnoj Crkvi nije izolirani događaj hijerarhijske Crkve, nego poziva cijeli Božji narod, prije svega sve krštene – i tako ekumenska dimenzija vrlo je bitna na ovom putu. Ako se živi autentično, ovaj proces, ne može ne prožimati i odražavati se i u različitim institucijama, strukturama Crkve i postupcima. Ovaj široki proces crkvene reforme koji papa Franjo vodi nema druge svrhe osim postizanja Crkve koja, zajedno sa i kroz svakoga, svojih institucija – od kojih je jedna Caritas – sposoban je služiti svojoj misiji u svijetu sve bolji i konkretniji način: naviještanje i svjedočenje, ili još bolje, naviještajući svjedočenjem na svim razinama, do punine života koju daje Radosna vijest nama, počevši od najmanjeg. S tim u vezi, čitamo u točki 41. Dokumenta za Kontinentalnu fazu:
‘Crkva je nositeljica navještaja punine života: ‘Dođoh da bi oni mogli imati život i imati ga u izobilju’ (Iv 10,10). Evanđelja predstavljaju puninu života i puninu Kraljevstva Božjega ne kao zasebne stvarnosti ili sfere djelovanja, ali uvijek kao dinamički isprepletena kretanja. Crkvena je misija učiniti Krista prisutnim usred Njegovog naroda kroz čitanje Riječi, slavlje sakramenata i kroz sve radnje koje se brinu za ranjenike i one koji pate’.
Upravo iz ove zadnje rečenice želio bih identificirati odlučujući i neizostavan doprinos Caritasa. Iz svog stoljetnog iskustva Caritas ima mnogo toga za ponuditi i može rasvijetliti aktualni sinodalni proces Crkve, osobito u onom što se odnosi na ‘osluškivanje periferije’.

a) Osluškivanje periferije
Kao što dobro znamo, povlaštena opredijeljenost za siromašne i najugroženije je neophodna dimenzija kršćanskoga crkvenog poziva i konstitutivna je Caritasu kao humanitarnoj organizaciji Crkve. Ova preferencijalna opcija je etičko-socijalni imperativ koji se temelji se upravo na neizmjernoj Božjoj ljubavi (caritas) prema čovječanstvu (usp. LS 158). Prema riječima Pape Franje, milosrđe je ‘zagrljaj Boga našeg Oca prema svakoj osobi, a osobito prema najmanjima i onima koji pate, oni koji zauzimaju preferirano mjesto u njegovom srcu’ jer u njihovim srcima rađa se ‘ono Kristovo’. Oni su zapravo ‘njegovo tijelo, znakovi njegova raspetoga tijela’.
Ovdje nalazimo jednu od karakterističnih crta sinodalne Crkve: slušanje, shvaćeno u svom najdubljem smislu kao slušanje uzdisaja Duha kroz slušanje drugih i znakovima vremena; slušajući posebno uzdisanje Duha kroz ‘vapaj’ najmanjih i isključenih koji, kako čitamo u Laudato Si’, čine većinu planeta (usp. LS 49). Međutim, i to govorim s malo tuge, pojavio se s nemalom učestalošću u raznim dosad održanim sinodalnim konzultacijama, da razne partikularne Crkve su imale velike poteškoće ostvariti ovo osluškivanje periferija; ne toliko zato što to ne žele učiniti, već jednostavno zato što, u nepostojanju odlučujućih presedana, oni ne znaju kako to učiniti.
U tom smislu, Caritasovo zauzimanje za najmanje i njegova konkretna blizina točka ‘dodirivanja ranjenog mesa’ onih koji su marginalizirani i ‘odbačeni’. Potrošačko društvo, predstavlja ključni aspekt za ostvarenje autentične sinodalnog obraćenja Crkve. Kao što je Amazonska sinoda također snažno naglasila, nema sinodalnosti ako nema konkretne i dovoljne blizine da se jasno čuje vapaj siromaha i svih onih koji trpe nepravdu (usp. Završni dokument Posebne sinode Panamazonske regije, 26. listopada 2019., br. 17).

b) Suradnja i crkvena hijerarhija
Još jedan aspekt svojstven Caritasu, i za koji vjerujem daje posebno nadahnuće sinodalni proces, jest proces suradnje među njezinim članovima.
U tom smislu, tema ove sjednice ‘Jedinstvo u različitosti’ sažima srce koje kuca sinodalni život, koji u svojoj biti nije ništa drugo nego biti izraz i konkretnost očitovanja u ljudskoj povijesti života Boga koji je Trojstvo, odnosno odnos između različitih osoba koje su jedno u ljubavi. U društvu koje očito naglašava ‘politika plemena, a ne složenosti’, ovaj život trojedinog Boga koji je u osnovi svega stvorenoga (usp. LS), sjaji na privilegiran način u suradničkoj službi prisutnoj u organizaciji osoba koje imaju za cilj opće dobro i cjeloviti razvoj čovjeka. U njima je, zapravo, suradnička i relacijska sposobnost njezinih članova urođena, kao što dobro primjećuje američki sociolog Robert Sennett iz sekularne perspektive (usp. Zajedno – Rituali, užici i politika suradnje, Feltrinelli, Milano 2012).
Dakle, sinodalni poziv Caritasa vidimo u društvenom kontekstu, koji se nudi kao konkretan prostor za prepoznavanje drugoga kroz slušanje i empatični dijalog između ljudi, omogućujući klijanje i razvoj njihove relacijske i suradničke prirode u društvu. Priroda koja, iako je sastavna ljudskoj osobi, danas više nego ikada teži atrofiji i degradaciji zbog individualizma koji snažno prožima sve slojeve postmoderne.
U tom se smislu sinodalnost otkriva kao najučinkovitiji protuotrov za pobjedu nad individualizmom. ne samo u Crkvi nego u svakom dijelu društva gdje vlada kultura otpada. Zapravo, Sinodalnost konkretno promiče društveni sklad koji je temelj ‘civilizacije ljubavi’ o čemu je već govorio Pavao IV.
Vidimo dakle da se sinodalnost predstavlja kao put naprijed i pravi modus vivendi i operandi za Crkvu, ali i za Caritas.
Iskustvo Caritasove suradničke službe također može pomoći Crkvi – osobito njezinim djelatnicima – ponovno otkriti duboko značenje svoje hijerarhijske prirode i, posljedično, ponovno otkriti svoj pravi osjećaj autoriteta prema Isusovom modelu, koji je trojstven.
Riječ ‘hijerarhija’ zapravo dolazi od grčke riječi ἱεραρχία (hierarhía), koja se sastoji od hierosa što znači ‘božanski’ i arché, što znači ‘podrijetlo’ ili ‘načelo’. Otuda ‘božanski princip’ koji, kao što smo maloprije spomenuli, karakterizira ga relacijska logika ljubavi; i ovo je s pravom ono čemu nas Isus uči kada vrši svoju vlast u obliku pune službe i slušajući druge duž najrazličitijih putova i konteksta Galileje svoga vremena (usp. Iv. 13:1-11 itd.).

c) Mudrost margina
Na kraju bih se vratio na prvu točku: osluškivanje egzistencijalnih periferija.
Osim što je temeljno načelo sinodalnog procesa i njegova razlučivanja znakova vremena, također je njegovo načelo rekapitulacije.
Hodati zajedno sa siromašnima i isključenima ne znači jednostavno preuzeti brigu o njihovim potrebama, bile one tjelesne ili duhovne, upadajući tako u puku asistencijalističku logiku. Dapače, to znači prije svega učiti od siromaha… učenje od isključenih. To je zato što siromah, kao kardinal Tagle kaže, ‘nisu samo prvi primatelji Radosne vijesti, nego i prvi njezini nositelji ‘.
Postoji dakle ‘škola periferije’, a ‘mudrost margina’ nas poziva i izaziva da napustimo svoju ograničenost i preuzetu logiku i sve promislimo iz logike Isusa, utjelovljenog. Da bismo mogli slušati ovu školu siromaha, prvo moramo u potpunosti prepoznati siromahe i one isključene kao sebi jednake, odnosno kao braća i sestre koji, kao i svi drugi, imaju isto dostojanstvo kao sinovi u Sinu. Iz ove perspektive, slušati siromašne s otvorenim i Srcem dobrodošlice znači načiniti mjesta za Boga, koji se otkriva u ljudskom tijelu i daje nam pravu perspektivu za bolje razumijevanje i misterija utjelovljenja i otkupljenja, te cjelokupne stvarnosti u njezinom jedinstvenom i složenom bogatstvu.

Zaključak
Sinodalnost kao put naprijed za Crkvu nedvojbeno je zadatak, ali ne smijemo zaboraviti da je in primis i ante omnia dar, milost od Boga. A milost je već tu. To je uvijek tu. Sve što trebamo učiniti je staviti se na raspolaganje da Ga primimo s jednostavnošću i poniznosti…
To ponizno i otvoreno srce je ono što bih želio svakome od nas. Samo na ovaj način možemo doista postati sinodalna Crkva; samo tako možemo postati misionari i Crkva na odlasku (usp. EG 46), koja hoda širom otvorenih vrata sa i za cijelo čovječanstvo.
Na kraju, također se nadam da bi Caritas mogao više naučiti  iz sinodalnog života i već to čini. Na taj će način Caritas dublje otkriti vlastiti identitet vjernika do svog najdubljeg korijena. Plod ovog produbljenog identiteta omogućit će Caritasu promicanje suradnje i bratskih odnosa ne samo među svojim članovima i svojim različitim lokalnim stvarnostima, ali i među različitim organizacijama i subjektima koji u civilnom društvu podjednako doprinose općem dobru i cjelovitom razvoju čovjeka. Moja se nada temelji na onome za što znam da je naše zajedničko uvjerenje da je za sinodalnu Crkvu obraćenje pojedine osobe nije dovoljno, kao što nisu dovoljne same strukture.
Naprotiv, moramo raditi na širenju kulture sinodalnosti koja može obuhvatiti sav život, cijelo čovječanstvo (usp. DTC, br. 82).“