01.10.2026.
U sklopu Tjedna Caritasa u srijedu, 30. rujna, u dvorani Ivana Pavla II. održan je panel pod nazivom „Kad aktivnost postane bijeg“, koji je otvorio važno i blisko pitanje današnjeg čovjeka – gdje prestaje zdrava aktivnost, a počinje bijeg od samoga sebe i stvarnosti.
U sklopu Tjedna Caritasa u srijedu, 30. rujna, u dvorani Ivana Pavla II. održan je panel pod nazivom „Kad aktivnost postane bijeg“, koji je otvorio važno i blisko pitanje današnjeg čovjeka – gdje prestaje zdrava aktivnost, a počinje bijeg od samoga sebe i stvarnosti.
U vremenu u kojemu su ljudi često zauzeti, u pokretu i ispunjeni brojnim obvezama, nije uvijek lako prepoznati kada aktivnost služi rastu, a kada postaje način izbjegavanja susreta sa sobom, vlastitim osjećajima, odnosima i životnim situacijama koje traže pažnju i odgovornost.
Svoj pogled na temu iz stručne, životne i duhovne perspektive dali su realitetna psihoterapeutkinja iz Splita Maja Jakšić, župnik župe sv. Josipa u Veloj Luci don Hrvoje Katušić te klinička psihologinja i voditeljica Obiteljskog savjetovališta Dubrovačke biskupije Silvia Sokal Gojavić. Susret je moderirala psihologinja Lorena Franušić.
Kroz razgovor se promišljalo o različitim oblicima bijega koji se ponekad skrivaju upravo iza aktivnosti koje same po sebi mogu biti dobre i korisne. Rad, tjelovježba, stalna potreba za zauzetošću, okretanje vlastitim interesima, ali i duhovni i molitveni sadržaji mogu izgubiti svoju zdravu mjeru ako postanu način da se osoba ne susretne s onim što je boli, s narušenim odnosima ili problemima u obitelji i svakodnevnom životu.
„Bijeg je pokušaj izbjegavanja neugodne stvarnosti i neugodnih emocija, najčešće vođen snažnom željom za trenutnim olakšanjem. Sam po sebi može biti normalna reakcija, ali postaje problematičan onda kada njime trajno izbjegavamo susret sa stvarnošću i suočavanje s onim što nam se događa. Zato je važno ostati uz sebe, pokušati razumjeti vlastite osjećaje i dati im prostor. Potrebno je raditi na kognitivnoj i duhovnoj obnovi kako bismo se sa stvarnošću mogli suočiti, a ne od nje bježati“, istaknula je Jakšić.
Kako bi temu približila i kroz konkretno iskustvo, Jakšić je s nazočnima provela kratku vježbu u kojoj ih je pozvala da na trenutak zastanu, usmjere pažnju prema sebi i osvijeste što u tom trenutku osjećaju. Time je dodatno naglasila važnost prepoznavanja i prihvaćanja vlastitih emocija kao prvog koraka prema zdravijem suočavanju sa stvarnošću.
Don Hrvoje se na početku prisjetio vlastitih iskustava „bježanja u aktivizam“, vremena u kojemu ni sam nije prepoznavao što mu se zapravo događa. Tek s odmakom, odlukom da se zaustavi i promijeni perspektivu, došao je do važnog uvida – da ne mora sve učiniti sam i da svijet neće propasti ako nešto ne napravi odmah i sada.
Govoreći potom o mogućnosti bijega u duhovnost, Katušić je istaknuo kako ni duhovne aktivnosti same po sebi nisu jamstvo unutarnje slobode, nego također mogu postati način izbjegavanja stvarnosti i susreta sa samim sobom. Naglasio je da ta borba nije nova, nego je poznata još od prvih stoljeća kršćanstva i iskustva pustinjskih otaca, pritom posebno spomenuvši acediju kao stanje duha povezano s unutarnjim nemirom, bezvoljnošću i poteškoćom ostajanja u stvarnosti koju živimo.
Sokal Gojavić se osvrnula na iskustva iz rada Savjetovališta, istaknuvši kako se i pretjerana aktivnost može pretvoriti u oblik bijega. Takvi se obrasci često prepoznaju u cjelodnevnom radu i stalnoj zaokupljenosti poslom, nakon čega slijedi povlačenje u virtualni svijet – internetske sadržaje, igrice, filmove i druge oblike zabave. Naglasila je kako je takav način funkcioniranja postao dijelom svakodnevice brojnih obitelji, a njegove se posljedice vrlo često odražavaju upravo na kvalitetu obiteljskih i partnerskih odnosa.
„U našem iskustvu takav obrazac češće susrećemo kod muškaraca. Kada se muž i otac povlači iz obiteljskog života kroz posao ili virtualni svijet, supruga nerijetko počinje preuzimati i njegov dio odgovornosti i uloge u obitelji. Tada dolazi do neravnoteže, udaljavanja partnera i postupnog narušavanja odnosa. Problem, dakle, nije samo u količini aktivnosti, nego u tome što ona može postati način izbjegavanja bliskosti, odgovornosti i stvarnog susreta s članovima vlastite obitelji“, zaključila je Sokal Gojavić.
Posebno je istaknuta važnost iskrenog pogleda prema sebi i vlastitim motivima.
Na kraju panela otvoren je prostor za pitanja nazočnih, što je nekoliko sudionika iskoristilo kako bi s panelistima dodatno produbili pojedine teme i nedoumice koje je razgovor otvorio.
Panel je tako pozvao okupljene na promišljanje o ravnoteži između djelovanja i zaustavljanja, između brige za druge i susreta sa samima sobom te o hrabrosti da se prepoznaju trenuci u kojima je potrebno ne pobjeći, nego ostati, razgovarati, potražiti pomoć i učiniti korak prema promjeni.
