Svijet iznevjerava humanitarne radnike i ljude kojima služe
Humanitarni radnici diljem svijeta iz dana u dan pojavljuju se na prvim crtama kriza. No, sustavi na koje se oslanjaju pod sve većim su pritiskom, a vodstvo EU-a potrebnije je nego ikad.
Humanitarni sustav je u krizi. Ne samo zbog značajnih budžetnih restrikcija i teškog utjecaja tih restrikcija na ljude u potrebi, već i zbog sve češćih napada na humanitarne radnike diljem svijeta. Prva crta više nije samo opasna, već je postala meta.
Ovog Svjetskog dana humanitarne pomoći važno je da svi odvojimo trenutak kako bismo odali počast onima koji su izgubili živote služeći čovječanstvu i kako bismo se sjetili onih koji se iz dana u dan pojavljuju na prvim crtama krize.
Ne radi se o ceremoniji ili pljesku. Radi se o svjedočenju hrabrosti i stajanju uz one koji biraju suosjećanje kada se sve oko njih raspada.
Krize u Palestini, Sudanu, Demokratskoj Republici Kongo, Ukrajini, Mjanmaru i Haitiju nisu nove. Ali nasilje je eskaliralo izvan onoga što smo mislili da je moguće. Brutalnost je dublja, a razmjeri su zapanjujući.
Ne samo da promatramo patnju; promatramo sporo raspadanje samih načela namijenjenih zaštiti civila. Međunarodno pravo testira se na načine koje prije nismo vidjeli. Međunarodne humanitarne norme i norme ljudskih prava na koje se oslanjamo – norme protiv represije, zlostavljanja i dehumanizacije – dovedene su do točke pucanja.
Sustav i svjetski vođe ih iznevjeravaju, a humanitarci se i dalje pojavljuju. Često s gotovo nikakvom zaštitom. Često gotovo bez resursa. Jer za njih ovaj rad nije simboličan, već preživljavanje. Za zajednice kojima služe, to je posljednja slamka spasa.
245 humanitaraca izgubilo je život, a 196 drugih je ranjeno, oteto ili pritvoreno tijekom 2025. godine, od čega su 95% bili lokalni humanitarni radnici – obeshrabrujuće izvješće i otrežnjujući podsjetnik na rizike koje snose oni najbliži krizi. Najmanje 173 humanitarna radnika ubijeno je u Gazi od strane izraelskih vojnih snaga.
Dugujemo im više od priznanja. Dugujemo im djelovanje. Dugujemo im sustave koji stvarno funkcioniraju, zakone koji stvarno vrijede i solidarnost koja ne nestaje kada naslovi izblijede.
“Humanitarni sustav se demontira pred našim očima. Gaza je postala smrtonosna zamka prerušena u pomoć. Sudanski ratni zapovjednici prekidaju pružanje pomoći dok svijet samo promatra. Haićanske bande vode glavnu riječ, a međunarodna zajednica sliježe ramenima. U DR Kongu milijuni bježe dok donatori tiho prekidaju pomoć i odlaze. Mjanmarska vojna hunta izgladnjuje vlastiti narod, a nitko ih ne zaustavlja. Jemen polako krvari, zaboravljen. Međunarodni kazneni sud biva kažnjen zbog progona ratnih zločinaca. EU oklijeva i skreće s teme. A Vijeće sigurnosti UN-a, paralizirano, ušutkano je vetom.”
Christian Modino Hok, direktor humanitarnih aktivnosti u Caritasu Internationalis.
Ovo nije samo niz neuspjeha. Svaki od njih je rezultat izbora. Vlade odustaju od zakona koje su same napisale. Institucije su ili previše kompromitirane ili previše uplašene da djeluju. Civili su prepušteni da umiru pod nemilosrdnim napadima ili namjernim izgladnjivanjem. Humanitarni radnici su prepušteni da skupljaju krhotine, bez zaštite, bez financiranja i bez podrške.
Norme namijenjene zaštiti civila se erodiraju. Bez djelovanja čelnika EU-a i čelnika diljem svijeta, oni neće preživjeti.
Nigdje to nije jasnije nego u Gazi, gdje je izraelska vojna kontrola nad humanitarnom pomoći pretvorila pomoć u oružje, a stotine Palestinaca ubijene su samo pokušavajući doći do hrane. Unatoč vlastitom internom izvješću koje je pronašlo “indikacije” kršenja međunarodnog prava – uključujući kolektivno kažnjavanje i izgladnjivanje kao ratno oružje – EU nije poduzela odlučujuće mjere, a umjesto toga države članice EU-a ostaju suučesnice u tim kršenjima međunarodnog prava. EU nastavlja pregovarati o humanitarnom pristupu bez obvezujućih izjava, ignorirajući svakodnevna kršenja međunarodnog humanitarnog prava i ubojstva civila i humanitarnih radnika. Iako EU prihvaća određeno povećanje broja konvoja pomoći, te male geste daleko su od onoga što je potrebno i ne odražavaju stvarnu količinu pomoći koja stiže do onih kojima je potrebna.
Usred ovih stvarnosti, kako možemo ojačati i zaštititi ono što funkcionira, a promijeniti ono što ne funkcionira? EU može igrati ključnu ulogu u održavanju načela i pravnih okvira koji reguliraju humanitarni sektor dosljednim odbacivanjem dvostrukih standarda, aktivnim promicanjem odgovornosti svih aktera i korištenjem svog političkog i diplomatskog utjecaja kako bi se osigurao nesmetan humanitarni pristup do onih kojima je potrebna pomoć.
Zaštita humanitarnih načela pitanje je života i smrti. Nepristranost znači da humanitarna pomoć ide tamo gdje je potrebna, a ne tamo gdje je politički pogodna. Neutralnost omogućuje pristup kada diplomacija propadne i gradi povjerenje s pogođenim zajednicama. Neovisnost omogućuje organizacijama da djeluju isključivo na osnovu potreba pogođenih ljudi, bez političkih, vojnih ili ekonomskih ciljeva. Čovječanstvo je vodeća snaga iza svakog odgovora na krizu: liječnici rade pod paljbom, terapeuti pružaju podršku žrtvama nasilja i iskorištavanja, volonteri spajaju prisilno razdvojene obitelji, osoblje dijeli hranu ljudima koji su izgubili sve.
Ovi principi žive kroz ljude poput liječnika, medicinskih sestara, socijalnih radnika, vođa zajednice, vjerskih skupina – često neplaćenih i nepriznatih. Slično tome, organizacije članice Caritasa prisutne su tamo gdje je pomoć najpotrebnija, pružajući vitalnu pomoć prije, tijekom i nakon hitnih slučajeva neumornim radom tisuća zaposlenika i volontera.
Ali principi moraju biti potkrijepljeni konkretnim akcijama, pomoći koja dolazi do onih kojima je potrebna, održivim financiranjem i učinkovitim humanitarnim sustavom. Kada vlade podržavaju humanitarno djelovanje temeljeno na principima, one ne samo da čine pravu stvar, već ulažu u otpornost, mir i socijalnu koheziju.
Vidjeli smo da humanitarna pomoć temeljena na principima djeluje. U Južnom Sudanu, humanitarna pomoć pomogla je u sprječavanju gladi i održavanju krhkih mirovnih pregovora. U Bangladešu je stabilizirala krizu Rohingya. U zapadnoj Africi spriječila je ebolu da postane globalna katastrofa. U Siriji i Turskoj spriječila je sekundarno raseljavanje nakon potresa. U Ukrajini je pomogla u očuvanju civilnog društva pod opsadom.
Ovo je trenutak da se čelnici EU-a ponovno obvežu na principe koji definiraju humanitarno djelovanje. Vrijeme je za ulaganje u sustave koji štite živote i održavaju dostojanstvo, a ne samo zaustavljaju rastuće valove nasilja i gladi. Vrijeme je da se europske države članice ujedine i ostave po strani političke razloge te zauzmu odlučan stav protiv kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Jer na kraju, humanitarna pomoć nije samo olakšanje, već i njegovanje otpornosti, pravde i nade.
Tekst je prilagođen iz knjige “Odavanje počasti palima, obrana živih” autora Christiana Modina Hoka, direktora humanitarnih aktivnosti Caritasa Internationalis.
Izvor i foto: Caritas Europa
