Vijesti

Zlatna misa preč. Željka Zeca bila točno na 50. obljetnicu mlade mise koju je u toj crkvi slavio 1. rujna 1974. godine.

Na tom zlatomisničkom slavlju suslavilo je dvadesetak svećenika iz Porečke i Pulske biskupije, ali i svečarovi kolege iz drugih biskupija, a koncelebrirao je fra Tomislav Glavnik, ravnatelj Hrvatskog Caritasa. Uvodni pozdrav slavljeniku i svima okupljenima uputio je domaći župnik vlč. Jordan Rovis.

Evanđelje je otpjevao „slavuj Crkve u Istri“, dijamantni misnik vlč. Rudi Koraca.

Homiliju je izrekao preč. Marijan Jelenić, kanonik Pulskog stolnog kaptola sv. Tome ap., umirovljeni svećenik i najstariji živući svećenik rodom iz žminjske župe. Na početku homilije, propovjednik je posvijestio što znači kad kažemo da je Isus pravi Bog. „To znači da je u Isusu bilo sve što Bog ima, sve što Bog zna, sve što Bog može. A kad kažemo da je imao ljudsku narav, nije bio čovjek kao ja, nego je imao ljudsku narav, to znači sve što je prolazio: sve čemu su se ljudi radovali, sve što su ljudi trpjeli“. Nadalje je naglasio, kako je Isus imao ili vršio tri vlasti: učiteljsku, svećeničku i proročku. „Znajući da će umrijeti i to dragovoljno, već je za života odabrao dvanaest apostola, 72 učenika, a sada kroz povijest, kroz vjekove, Isus odabire sebi suradnike, svećenike da bi nastavili Njegovu službu“, rekao je propovjednik.

U tom vidu je podsjetio, kako je Isus 1960. u Žminju izabrao dva mladića, Željka i Milana. Njih je pozvao da bi im dao svoju božansku moć i njihova je veličina u tome što su se odazvali. Naglasio je kako primanjem svećeničkog reda svećenici primaju tri vlasti, tri božanske moći: da uče ljude, da posvećuje ljude i da ih vode. „Svećenik uči najbitniju stvar za čovjeka, a to je razlikovati dobro od zla. Ništa što je živo pod suncem ne razlikuje dobro od zla, osim čovjeka. Svećenik uči čovjeka da je čovjek stvoreno ljubljeno Božje biće. Svećenik uči čovjeka da postoje jedna vrata na koje se ulazi na kraju našega života u život vječni.  On nas uči, da iza tih vrata postoji vječni život, ne od Boga, nego s Bogom. Nema takvog nauka, ni u akademijama, ni u knjižicama nema nijednog takvog nauka, jer je to božanski nauk. Svećenik je onaj koji nas posvećuje, jer je poslan svim ljudima, ne samo kršćanima. Naime, Isus je utjelovljen sa svakim čovjekom po svojoj ljudskoj naravi. Svećenici bi se trebali najviše brinuti za ljude koji nemaju vjere, koji su u velikim grijesima, u opasnosti za svoju dušu. Svećenik je stoga poslan svima i uči nas da gledamo Isusovim očima, da idemo tamo kamo bi Isus išao. Papa Pio X. je rekao da čovjek ima postati alter Crist, to znači drugi Krist i onda ima pravo na vječni život, jer vjeruješ u vječni život. Svećenik nas i vodi: kad dođu opasnosti da nas brani, kada dođu zamke da nas obavijesti, kad dođu krive informacije, da nas pravo obavijesti. Svećenik nas vodi svetim sakramentima, dakle nema takve službe kakva je svećenička služba“.

Propovjednik je vjernike podsjetio da „svećenik nije samo onda kad pričešćuje, kada uči vjeronauk“. Svećenik je opečaćen Kristom. „To znači da on u svakom trenutku vjeruje Kristu i želi svakog čovjeka spasiti. Svećenik jako trpi kad čuje da netko griješi. On trpi kad čuje da se netko razvodi, kad čuje da je neka nesreća, jer trpi Krist u njemu. Naš svečar nije radio samo u službama što sam spomenuo. Ima osjećaj prema svim ljudima. Pjesma kaže ‘ti si svećenik dovijeka’ i to svugdje. Zato smo mi danas ovdje da s Kristom zahvalimo za svećeničku službu. Da zahvalimo sa slavljenikom, s njegovom rodbinom, s našom župom“.

Na kraju homilije, propovjednik se kratko osvrnuo na misna čitanja. Naglasio je kako prvo čitanje govori o tome da Bog daje zakone svome narodu po kojima treba živjeti. Drugo čitanje govori kako smo rođeni od Krista. No, postavlja se pitanje koliko puta mi dotaknemo Krista. U evanđelju govori Duh Sveti. „Držimo se tradicijskih rituala, no nakon toga ćemo psovati, kritizirati i državu, i susjede, i svećenike i Boga, jer mi samo ustima spominjemo Krista, ali se ne mijenjamo“.

„Na početku evanđelja napravili smo tri križa, na čelu, na ustima, na prsima. Zašto? Da bi razumjeli što Krist traži od nas, da bismo to prihvatili i ustima drugima prenosili, i da bismo to srcem prihvatili“.

Na kraju je čestitajući slavljeniku, propovjednik poklonio knjigu u kojoj je opisano 300 svetaca i poželio mu da i on bude među svetima.

Prije otpusnog blagoslova uslijedila su čestitanja i darivanja. Nova misnica u kojoj je svečar slavio tu misu dar je njegovih sestara s obiteljima, rekao je vlč. Rovis. U ime Župe sv. Mihovila u Žminju čestitku je pročitao član župnog pastoralnog vijeća dr. sc. Elvis Orbanić, a župljani su ga podarili grbom Žminja i umjetničkom slikom na platnu najstarije kapelice na području župe, kapelice na Pilju. Župnik Rovis je izrazio čestitku u ime biskupa ordinarija Ivana Štironje te je svečaru na dar od biskupije uručio komplet misnica.

U ime Župe Stari Pazin riječi čestitanja uputila je Vesna Drndić, a u ime Župe sv. Lucije Mirjana Ferenčić koja je svečaru uručila unikatni primjerak fotomonografije s više stotina fotografija koje donose uspomenu na najrazličitije životne trenutke, napore, uspjehe i dostignuća preč. Zeca. Knjiga donosi popis svih preko 2000 krštenika koje je kroz 50 godina krstio te više od 700 parova koje je u ime Crkve vjenčao.

Župnik Rovis je pročitao prijevod teksta Apostolskog blagoslova pape Franje koji je uručen svečaru.

U ime župe Krista Spasitelja u Puli gdje je svečar proveo 26 godina na početku svoje službe kao prvi župnik novoosnovane župe, koju je doslovno, ulažući bezrezervno sve svoje snage, gradio materijalno, doslovno fizički zidajući, ali i duhovno i ljudski u svakom pogledu, prigodne riječi čestitanja izrekao je Marino Roce. U ime labinskih župa, gdje je svečar obnašao službu župnika 11 godina, te za sobom ostavio prekrasno uređen pastoralni centar Miroslav Bulešić, čestitku je izrazio Ante Augustinović.

Misu su pjevanjem animirali članovi Župnog zbora sv. Mihovila.

Na kraju se završnim zahvalama obratio sam preč. Zec. Prvo je za svoj život zahvalio Bogu, „što mi je dao život, što me je kroz život pratio, vijek sam bio praćen kroz život, ikad se nisam osjetio da sam sâm, bespomoćan, očajan. To ne, nikada. I zato Mu hvala. I blagoslovio je sav moj rad, ali nije blagoslovio rad samo meni osobno. Mi dobro znamo da nema svećenika bez naroda, ako ima naroda, onda ima i svećenika. Isus je došao od naroda. Apostole je radi toga poslao u svijet. I mi smo u produžetku, radi naroda. Svima hvala koji su me kroz život pratili”, naglasio je preč. Zec.

Prisjetio se potom svoga djetinjstva, odrastanja bez oca koji je poginuo kada su on i sestre bili jako mali. Stoga je zahvalio pokojnoj majci koja ih je, „jer je bila ispravno formirana, kako kaže Sveto Pismo, u strahu Gospodnjem, unatoč poteškoćama hrabro vodila kroz život”. Prisjetio se života u obitelji zdravih kršćanskih principa, u kojoj se je poštivala nedjelja, molila krunica, odlazilo se na misu, ali se preko tjedna uvijek, neprestano i neumorno radilo, što ga je obilježilo za cijeli život.

Zahvalio je svim ljudima u svim župama gdje je djelovao, „jer sve što smo napravili, napravili smo zajednički”. No, uz materijalno zidanje naglasio je važnost zajedništva, razgovora i povezivanja što je proizlazilo iz suradnje. „Kad sam bio mlađi, onda sam i pomogao ljudima, pogotovo u Puli kad su oni gradili, pa su oni vraćali. I to je tako jedan splet okolnosti gdje se stvorilo zajedništvo koje nije samo u materijalnom dijelu nego je, dakako, obogaćivanje svih nas.”

U kontekstu bogatstva duhovnim zvanjima u žminjskoj župi prisjetio se pokojnog žminjskog župnika Marcela Krebela, svećenika koji je mlade znao oduševiti za duhovno zvanje i koji mu je na mladoj misi rekao: „Ulaziš u svećeništvo kao trinaesti svećenik župe Žminj i 96 učesnik našeg prezbiterija”. Kao prirodni slijed poželio je da se u Žminju uskoro ponovno slave mlade mise.

Sa zahvalnošću se prisjetio profesora i odgojitelja u Pazinskom sjemeništu. Od profesora posebnu je riječ zahvalnosti izrazio pokojnom prof. Antonu Benvinu koji mu je propovijedao na mladoj misi, a prisjetio se i drugih, prof. Valkovića i prof. Kresine.

Prisjetio se biskupa koji su se u Istri izmijenili kroz tih pet desetljeća: Dragutin Nežić, Antun Bogetić, Ivan Milovan, Dražen Kutleša i Ivan Štironja, „sve su to čela naše vjere, našeg vjerničkog života u Istri i zato smo im svima zahvalni za vodstvo i organizaciju”.

„Pohvaljujem moje kolege svećenike, koji smo zajedničari na toj njivi rada. Znate, među nama postoji dobro prijateljstvo. Ja mislim da je to jako bitno, to omogućava dobar rad u našoj biskupiji Porečkoj i Pulskoj.” Zahvalio je svim župnim pastoralnim vijećima u svim župama gdje je djelovao.

Na kraju je napomenuo da mu je malo neugodno slušati sve pohvale koje su se nanizale. Upitao se potom je li sve svoje talente koje mu je Bog podario ispravno i do kraja iskoristio. Zapitao se je li pripovijedao, posvećivao i vodio narod onako kako treba, svjestan, kako je rekao, da mu je ponekad nedostajalo strpljenja. Zaključio je zahvalom svima onima koji su sudjelovali u organizaciji toga slavlja.