Poruka varaždinskog biskupa Bože Radoša, predsjednika Hrvatskog Caritasa prigodom Nedjelje Caritasa
Draga braćo i sestre!
Približavajući se Božiću, Crkva svoje vjernike poziva na darivanje kako bi produbila radost iščekivanja Božjeg pojavka među nama. Treću nedjelju došašća nazivamo Nedjeljom gaudete – radosti i, u našoj Crkvi, Nedjeljom Caritasa – ljubavi. Ona nas poziva na radost i ljubav: raskošno opjevane u riječima proroka Izaije; stidljivo, dojmljivo i lijepo urezane su u biće proroka došašća – Ivana Krstitelja. Želimo dotaknuti ljepotu ljubavi i radosti u njegovoj osobi.
Već nam je prošla nedjelja približila taj tipični lik došašća, no Evanđelje današnje nedjelje Ivana Krstitelja predstavlja u sasvim novoj situaciji, u potpuno drugačijem položaju. Ivan više nije u pustinji, njegov glas ne odjekuje jordanskom dolinom. Ne traži ga više mnoštvo, ne slijevaju se mase iz Jeruzalema i Judeje da bi čule njegove prodorne riječi. Utihnula su pitanja Ivanu: „Što nam je činiti?“, ne stvaraju se kolone grešnika koji traže krštenje.
Ivan se nalazi u tamnici. Ne pokazuje prstom na Jaganjca koji oduzima grijehe svijeta. Ivan je sâm, zatvoren u tvrđavi, na ispitu vjere. Ne odgovara više na pitanja, nego sam traži odgovore. Očekivani Mesija nije onakav kakvog je očekivao. Očekivao je ‘vatru’, ‘vjetar’, ‘vihor’, a Isus je ‘blagi povjetarac’. Govorio je o žetvi, o sječi stabla, a Isus o sjemenu i sijaču, o rataru koji posvuda baca sjeme s beskrajnom strpljivošću. Strpljivo sije i čeka dragocjeni urod zemlje (usp. Jak 5, 7b). Ivan je zamišljao Mesiju stroga lica s vijačom koji odvaja žito od kukolja i sjekirom koja siječe stablo koje ne donosi ploda, tj. odvaja dobro od zla. Isus, s druge strane, ima ruku Božje nježnosti i pruža je svima. Jede s carinicima i grešnicima, prima ih u svoje društvo, odabire ih za apostole, daje do znanja da za Boga nema izgubljenog čovjeka. Bog je spreman platiti i najvišu cijenu da ga spasi.
Bog nadilazi naša očekivanja i iznenađuje nas, zato je vjera otvoreni put s Bogom koji uključuje spremnost na iznenađenja. Uvijek je to put poniznosti i put pitanja koja dosežu vrhunac u Ivanovom pitanju: „Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“ (Mt 11, 3). Postavljanje pitanja otvara prostor novosti i slobode.
Preko njih se rađa odgovor koji pročišćava vjeru i bistri sliku o Bogu. Sumnja, iz koje se rađaju pitanja, natopljeno je tlo na kojem vjera sazrijeva, otkriva se kao most između očekivanoga (s ljudske strane) i objavljenoga (s Božje strane). Bog je drugačiji od ljudskih očekivanja. Objavljuje nam se kakav jest.
Zanimljivo, na Ivanovo pitanje Isus ne odgovara ni potvrdno ni niječno, niti govori o sebi, nego širi pogled na znakove koji upućuju na njega, zasijao ih je svojim svjetlom i oni su sada uzrasli, da bi stvorio prostor radosti i slobode. Čežnja proroka Izaije, koja je godinama odzvanjala, dolazi do ostvarenja: „Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje“ (Mt 11, 5). Za Isusa je dovoljno sjeme koje je posijano i raste, skriveno očima tijela, a vidljivo očima vjere, nade i ljubavi, očima srca.
Idite, javite što ste vidjeli (usp. Mt 11, 4). Vide stado malenih oko Isusa:
Slijepe koji su progledali – Isusov pogled otvorio im je oči srca, otvorio dubinu i pokazao prostor nade.
Hrome koji su prohodali – oko Njega su oni koje je podigla snažna ruka Božje dobrote i podiže ih svaki puta kada padnu.
Očišćene gubavce – bili su odvojeni od Boga i ljudi, sada su Isusovi intimni prijatelji.
Gluhe koji čuju – Božja riječ probila je njihovu gluhoću, odrekli su se svojih očekivanja i prihvatili Božja obećanja.
Mrtve koji ustaju – Božja ljubav ulazi u grob njihove nutrine, hladnoća groba pretvara se u kolijevku života.
Siromahe kojima se naviješta Kraljevstvo Božje – Bog se ne naslanja na moćnike zemlje, nego na svoje prijatelje, one koji su u svome životu napravili mjesta za Njega, na malu obitelj koja ga slijedi.
Neočekivano Ivanovo pitanje dobiva odgovor u Isusovom pitanju koje postavlja o Ivanu: „Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja?“ (Mt 11, 7b) Ivan nije trska koja se prigiba prema zemlji, koju moćnici svijeta mogu saviti. Ne može ga slomiti vjetar ljudskih moći i pritisaka. On je neosvojiva tvrđava. Nosi ga vjetar Duha Svetoga; samo ga On privija prema zemlji da zakopa vlastita očekivanja i dade se zasijati obećanjima koja već u sijanju nagovješćuju radost žetve. Isus mu neizravno daje vidjeti da pripada istoj družini – Njegovim siromasima.
Braćo i sestre, Bog na čudesan način sije sjeme ljubavi u naša srca, u kojima se zatim nastanjuje radost. U našu sljepoću sije svjetlost, našoj hromosti daje sigurnost, obogaćuje čistoćom naše gubave odnose, protresa grob da bi utisnuo život. Diskretno poziva da drugi otkriju ljepotu koja se krije u Božjem sjemenu, koje je posijao u naše srce i stavio u naše bisage. Nedjelja Caritasa prilika je da i mi posijemo sjeme dobrote, dobra djela, kojima siromasima naviještamo kraljevstvo nebesko. Dobra djela kojima smo zasijani i koja sijemo, dat će nam siguran i dobar signal – osjećaj radosti i veselja – jesmo li na pravom putu prema Božiću. Ohrabrimo se posijati sjeme kako bismo ubrali božićnu radost.
Bože Radoš
varaždinski biskup
predsjednik Hrvatskog Caritasa
