U povodu „Tjedna solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini“, koji se ove godine održava od 9. do 15. ožujka, ravnatelj Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije vlč. Mirko Šimić u razgovoru za Hrvatsku katoličku mrežu osvrnuo se na rad Caritasa na tome području, predstavio projekte koji se provode te pojasnio s kojim se izazovima tamošnje stanovništvo suočava.
Vaš je Caritas najstariji Caritas Crkve u Hrvata. Kako je tekao razvoj Caritas Vrhbosanske nadbiskupije kroz povijest i možete li reći koja bi bila specifičnost Vašeg Caritasa?
S ponosom volim istaknuti da je Caritas Vrhbosanske nadbiskupije najstariji Caritas Crkve u Hrvata. Osnovani smo davne 1931. Naš drugi nadbiskup dr. Ivan Šarić osnovao je Caritas sa sjedištem u Sarajevu i zamislio ga je kao ustanovu koja će brinuti o siromašnima, prije svega, u Sarajevu, ali i njegovoj okolici te cijelom području Vrhbosanske nadbiskupije. Nažalost, kako se dogodio Drugi svjetski rat i sve one okolnosti vezane uz oduzimanje crkvene imovine u komunizmu, tako je i rad Caritasa bio prekinuti i zabranjen sve do dolaska demokratskih promjena devedesetih godina prošlog stoljeća kada se njegov rad ponovno obnovio. No ne zadugo i u nekakvim lijep okolnostima jer dolazi do novoga rata i do novih poteškoća. Tada Caritas preuzima ulogu spašavanja ljudskih života, prije svega brigom za izbjeglice, za prognanike, za sve one koji su trebali spasiti golu egzistenciju.
Nakon toga rata dolazi do nekih drugih okolnosti u kojima se naš Caritas pokušava institucionalizirati odnosno postaviti projekte kako oni i danas funkcioniraju. Iza toga rata trebalo je prvo obnavljati domove i pokušati staviti na noge uništena gospodarstvo. Puno se energije trošilo na obnovu kuća i obnovu gospodarskih objekata da bismo došli do današnjih okvir u kojima imamo redovite projekte i redovito funkcioniranje Caritasa. Jedna od naših specifičnosti je da živimo u Sarajevu i da je naše središte u glavnom gradu Bosne i Hercegovine gdje su katolici u manjini. Na naša vrata često dolaze i oni koji nisu katoličke vjere nego su nekih drugih vjera, ali ljudi koji žive ovdje i koji su u potrebi, ljudi koji traže različite vrste pomoći, koji žele preživjeti ili su ugroženi – traže hranu, pomoć za plaćanje režija i školovanje, pomoć bolesnima u lijekovima ili ortopedskim pomagalima. Preko 90 posto naših korisnika su nekatolici i to je jedan od specifičnosti s kojima živimo u Sarajevu.
Koje ste projekte dosad realizirali i koje biste posebno istaknuli?
Veliki je broj projekata koji su svih ovih godina živjeli ili još uvijek žive. Neki su i ugašeni, no to treba promatrati u povijesnom kontekstu odnosno u vremenu njihova nastanka. Naši najdugotrajniji projekti su dvije Caritasove pučke kuhinje. Jedna od njih se nalazi u Sarajevu, a druga, koja je i stariji od sarajevske, je Caritasova pučka kuhinja u Zenici. Mi ih popularno zovemo „Jelo na kotačima“. Zenička pučka kuhinja osnovana je odmah iza rata 1995. U Zenici, u kojoj je katoličko i hrvatsko stanovništvo jako stradalo, pokušali smo preuzeti brigu za ljude koji su tamo ostali. U neposrednoj blizini Župe sv. Josipa izgrađen je objekt zahvaljujući talijanskom Caritasu, odnosno Caritasu Ambrosiana iz Milana, i tamo se započelo s pripremanjem toplih obroka za naše korisnike. Jedan dio njih je mogao doći u kuhinju po obrok, a za veliku većinu smo razvozili obroke i još uvijek to činimo. Razvozimo obroke od ponedjeljka do petka na njihove kućne adrese zašto što se radi o ljudima koji su udaljeni, žive u ruralnim sredinama, teško su bolesni i nitko se za njih ne brine. Za takve je osobe Caritas zadnja slamka spasa i preko toploga obroka dolazimo do njih.
U Sarajevu je malo drugačija priča, naime ovdje na nekoliko lokacija u gradu razvozimo obroke. Dok su u Zenici korisnici uglavnom katolici, u Sarajevu korisnici uglavnom nisu katolici. Tu su korisnici većim dijelom muslimani, a ima i nešto pravoslavaca te pripadnika romske populacije. Naš vozač uzima hranu i dostavlja je na lokacije gdje korisnici dolaze i preuzimaju svoje tople obroke. Te dvije kuhinje naši su najdugotrajniji projekti. Vrlo važan projekt u našem Caritasu je kućna njega starih i bolesnih. Nameće nam se, snagom biologije, potreba za jednim takvim projektom jer nažalost stanovništvo na ovim područjima stari. Mladi uglavnom žele napustiti Bosnu i Hercegovinu što prije. Stanovništvo je ostavljeno samo sebi i tu uskačemo u nekoliko naših dekanata. Pokušavamo ne zaboraviti te ljude, obići ih, kupiti lijekove i skuhati obrok te im pomoći na neke druge načine. Trudimo se biti im pri ruci kroz njihovu svakodnevnu nevolju u kojoj se nalaze.
Vrtić Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije jedan je od važnih i poznatijih projekata u Sarajevu.
Vrlo važan projekt je predškolska ustanova Sveta Obitelj gdje se brinemo za djecu predškolskog uzrasta. Uz tu je ustanovu vezan i boravak djece u produljenom boravku budući da se u našoj neposrednoj blizini nalazi katolički školski centar pa, u suradnji sa školom, djeca nakon nastave mogu doći u naše prostorije i obaviti ono što trebaju za školu, a u večernjim ih satima preuzimaju roditelji. Također, dom za studentice Kraljica Katarina Kotromanić u središtu Sarajeva može primiti desetak katoličkih studentica. Vrlo važan i aktualan, a mogu reći i strateški, projekt našeg Caritasa je izgradnja podružnice Kiseljak u sklopu koje gradimo Dom za starije i nemoćne dr. Ivan Evanđelist Šarić, predškolsku ustanovu Svete Obitelji, središnje skladište te sve ono što će biti vezano uz taj projekt.
2015. započeli smo s izgradnjom ove podružnice u Kiseljaku na našem zemljištu od otprilike tri hektara. Nakon što smo malo ispitali bilo stanovništva, dobili dozvole našega ordinarijata i građevinske dozvole, krenuli smo u izgradnju ovoga projekta jer smatramo da trebamo institucionalizirati brigu za naše stare i nemoćne. Nekih tridesetak kilometara od Sarajeva na čistom zraku u općini Kiseljak, koja je bogata mineralnim i termalnim vodama, izgradit ćemo ovaj objekt u koji ćemo moći primiti preko 150 starijih i nemoćnih. Vjerujem da će to doista biti jedan blagoslov i blagodat za sve naše starije ljude koji neće imati mogućnost boraviti sa svojom obitelji u svojim kućama, a opet će Crkva preuzeti brigu i odgovornost za njih preko Caritasove brige za starije i nemoćne u potrebi.
Kakve su potrebe vaših korisnika bile unazad nekoliko desetljeća, a kakve su danas? Jesu li izazovi sve zahtjevniji?
Mogu govoriti o zadnjih desetak godina koliko sam u Caritasu na temelju onoga što ljudi od nas očekuju. Ako prelistamo naše arhive i pismohrane te pogledamo koji su projekti provođeni u našemu Caritasu, vidimo da se nije puno toga promijenilo što se tiče samih projekata. Istina je da je siromašan čovjek uvijek siromašan čovjek. Njegova je potreba, prije svega, utažiti glad. To i jest naša misao vodilja, a Majka Terezija nam je uzor. Ona kaže da se prvo treba pomoći najsiromašnijim od siromaha i u tome se smislu se nije puno toga promijenilo. Ako gledamo poslije ratno vrijeme, jasno je da se prvo trebalo raditi na obnovi kuća i na povratku ljudi, osigurati ljudima temeljnu egzistenciju.
Sjećam se jednog lijepog projekta, koji još uvijek traje u našem Caritasu, u kojem smo nakon rata dijelili domaće životinje. Korisnici su imali obvezu darivati dalje, ako bi im se stado povećalo, nekome tko je u potrebi. Mi i danas imamo jedan takav projekt koji se zove „Dobri pastir“ gdje ljudima na teritoriju naše nadbiskupije, koja je teritorijalno jako velika, pokušavamo osigurati egzistenciju bilo dodjelom domaćih životinja ili nekih strojeva. To je vrlo važan projekt koji djeluje i danas i u tome se smislu nije puno toga promijenilo. Nažalost, čini mi se da je sve manje ljudi koji mogu raditi s tim strojevima i koji mogu držati stoku o kojoj je njihova egzistencija ovisila. Sve je veća potreba i za nabavom lijekova, medicinskih i ortopedskih pomagala. Mi godišnje jako puno damo na povrat bolesničkih kreveta jer su oni jako skupi i ljudi si ih, nažalost, ne mogu priuštiti. Ljudi od nas, očekuju da im, prije svega, budemo potpora kada je u pitanju briga za njihove starije i nemoćne i u tome pogledu idu naši projekti. Tu ne vidim neku veliku promjenu u donosu na ono što je bilo prije dvadesetak godina.
Koja je vaša poruka za vjernike u Hrvatskoj u povodu „Tjedna solidarnosti“ s Crkvom u Bosni i Hercegovini?
„Tjedan solidarnosti“ je akcija na kojoj smo mi u Bosni i Hercegovini jako zahvalni. To je akcija koja doprinosi opstanku i održivosti ovih naših projekata. Naši sunarodnjaci otkidaju od svojih usta određena sredstva i vjerujem da ih oni zapravo i žele usmjeriti sunarodnjacima u Bosni i Hercegovini. Mi smo na tome neizmjerno zahvalni. Ja bih ohrabrio naše vjernike da i dalje ustraju u toj akciji jer nam je važna bez obzira na to o kolikom se materijalnom iznosu radi. Ovdje se radi o duhovnoj povezanosti ljudi koji žive u dvije države, a koje spaja jedna domovina, i koja omogućuje provođenje ovih projekata. Bez ove akcije mi bismo bili zakinuti i neki ljudi ne bi imali što za jesti. Bez ove akcije mi ne bismo mogli doći do krajnjih korisnika.
U tome smislu želim zahvaliti i zamoliti za daljnju potporu i naše biskupe u Republici Hrvatskoj, ali i sve vjernike da svojim doprinosom i dalje omogućavaju da ova akcije traje. Ona je zaživjela, ona traje i ima neki svoj ustaljeni ritam. Možda je ponekad potrebno dati nove motivacije, ali kada ljudi vide ono što mi konkretno radimo, vjerujem da će razumjeti koja je važnost ove akcije. Hvala svima na onome što su učinili. Hvala na svakom doprinosu danom bilo preko župe, biskupije i nadbiskupije ili osobno, jer sve ono što se tamo prikupi dođe u Bosnu i Hercegovinu preko Hrvatskoga Caritasa i biva usmjereno do krajnjih korisnika što je i smisao ove akcije.
