Iz međunarodne Caritasove mreže


Egzodus civila na sjeveru Šri Lanke

Kako 3 puta dnevno nahraniti gotovo 13 000 ljudi u pučkoj kuhinji?

Za mnoge raseljene ljude iz sjevernih krajeva Šri Lanke Caritas osigurava prijeko potrebnu hranu i druge vrste pomoći. Čak oko 200.000 ljudi, koji su izbjegli na područja pod nadležnošću vlade, trenutno boravi u prihvatilištima u Vavuniyi, Jaffni i Trincomaleei, a još je oko 1 700 ranjenika smješteno po bolnicama u Mannaru, Trincomaleeu, Anuradhapuri i Colombu.

Caritas skrbi za hranu za više od 7000 ljudi u sedam različitih prihvatilišta biskupije Jafnna i za još 12 500 smještenih u biskupiji Mannar. Planiranje, nabava kao i distribucija hrane za tako veliki broj ljudi bilo bi nemoguće bez suradnje s vlastima, agencijom UN-a, kao i ostalim nevladinim udrugama u tom području.

UN i „Svjetski program hrane“ opskrbljuju rižom, dahlom, šećerom i uljem dok Caritas nabavlja začine, povrće, ribe, jaja i meso. Teško je uopće zamisliti kako izgleda svakodnevno kuhanje 3 obroka za 12 800 ljudi! Kuha se u pučkim kuhinjama jer je trenutno to jedini način da se svi ovi ljudi nahrane. Uspostaviti ovakav sustav u kratkom roku, a potom i osigurati njegovo normalno svakodnevno funkcioniranje bio je pravi izazov. 20 caritasovih djelatnika stalno je angažirano u organizaciji dostave hrane u prihvatilišta, potom za pravilno spremanje hrane, kuhanje i posluživanje obroka, a po završetku i pospremanje, pranje suđa i posuđa.

Međutim, više mjeseci izbjeglištva, nesigurnost, strah i nemoć uzeli su svoj danak, pa su mnogi među izbjeglima neuhranjeni, naročito djeca i stariji. U slijedećih nekoliko tjedana izradit će se analiza kako bi se dobili što precizniji podaci o strukturi stanovništva u prihvatilištima te identificirale potrebe najranjivijih skupina koje bi onda imale prednost u pružanju usluga. 
Već je do sada registrirana skupina od tristotinjak vrlo slabih, uglavnom starijih ljudi koji su zbog svog stanja upućeni u samostan sestara Majke Terezije u Vavuniyi na daljnju njegu.
Za mnoge u prihvatilištima glavna je točka tjedna Sveta misa koje su slavili i biskupi dviju biskupija Jaffne i Mannara, što je osobito važno imajući na umu kako je u nekim kampovima više od trećine smještenih katoličke vjeroispovijesti. Mnogi se župnici, koji su godinama služili u svojim zajednicama koje su izbjegle, nalaze zajedno sa svojim narodom u prihvatilištima.

Brojne župe i biskupije iz cijele Šri Lanke mobiliziraju svoje resurse kako bi proslijedile donacije u odjeći, higijenskim potrepštinama i hrani. Biskupi iz Šri Lanke su jednoglasni: „Svjedoci smo masovnog egzodusa civila iz ratnih područja kojima je potrebna sigurnosti i ljudska podrška. Crkva će biti uz njih, ne samo sada nego sve dok se ne budu mogli vratiti svojim domovima i ponovno izgraditi svoje živote te osigurati opstanak svoje zajednice.“

Dolores Bachmann, voditelj projekta hitne pomoći Caritasa Colombo iz Šri Lanke

//07. 05. 2009

Nakon potresa - Uskrs !

U Pettino sam stigla na Uskrsno jutro, oko 9 sati. Crkva sv. Franje Asiškog u blizini Pettina koordinacijski je centar za pomoć koju prikuplja i distribuira Caritas i zato je ove godine na Uskrsnu nedjelju, umjesto župljana, puna kutija. Betonska crkva u Pettinu jedna je od svega nekoliko crkava u L'Aquili koje nisu ozbiljnije oštećene, dok je Caritasov ured u L'Aquili teško oštećen u potresu, kao i biskupov stan, stoga i biskup boravi u šatoru u vrtu svoje sestre.

Ogroman crkveni podrum pun je svega, od WC papira do dječjih igračaka i,  nezaobilazne, tjestenine i pasirane rajčice. I sama crkva puna je kutija s odjećom koju su poslali dobročinitelji iz cijele Italije. Izvan crkve razapet je šator s improviziranom kuhinjom gdje ljudi dolaze po hranu, odnosno kuhani topli obrok. 

Ljudi dolaze i pregledati robu koja bi im mogla poslužiti. Potres je mnoge natjerao da iz svojih kuća izađu na cestu samo u pidžamama i papučama ne uzevši ništa sa sobom. Od tada se ne mogu vratiti svojim kućama.

Prije ručka narod se okupio na slavljenju svete mise, a nakon svete mise, gledajući ljude kako zajedno ručaju, sjetila sam se kako je netko naglasio kako je vrlo važno, kako se ne bi osjećali napuštenima, nakon potresa omogućiti ljudima osjećaj zajedništva.

Dok sam boravila u L'Aquili posjetila sam nekoliko „šatorskih gradova“. Civilna zaštita postavila je u okolici razorenog grada velike plave šatore koji mogu poslužiti za smještaj sedam do osam ljudi. Deseci tisuća ljudi tako su pronašli svoj privremeni „dom“, dok su se drugi smjestili kod rodbine u blizini svojih domova ili kampiraju u njihovim dvorištima ili pak u autima u blizini svojih kuća. Čini se da su ovi „gradovi“ dobro organizirani.

U jednom od ovih šatorskih gradova konačno sam shvatila što znači riječ ascolto – (tal.) slušanje koju često čujem od djelatnika Caritasa. Njeno sam pravo značenje shvatila prateći ravnatelja Caritasa L'Aquile don Dionisia Rodrigueza dok je obilazio ljude smještene u šatorima i razgovarao s njima o tome što im je trenutno najpotrebnije.

U šatorskom gradu u mjestu Paganica, blizu L'Aquile, prisustvovala sam i svetoj misi tijekom koje je župnik Dionisio Rodriguez krstio dvoje djece. Ogroman šator koji je za vrijeme svete mise bio ispunjen vjernicima, prošloga je tjedna imao svrhu blagovaone za ljude smještene u šatorskom gradu. Ljudi u šatorima govore kako su im neposredne potrebe zadovoljene, iako je noću u šatorima hladno jer se L'Aquila nalazi u planinama kojima su vrhovi još uvijek pokriveni snijegom, a nema ni tople vode, ali su osnovne potrebe zadovoljene humanitarnom pomoći koja im je stigla. 
Međutim, svi su zabrinuti zbog budućnosti, pitajući se što će biti s njima kada međunarodna, pa i domaća javnost, više ne bude smatrala L'Aquilu i njene stanovnike hitnim slučajem. Muče ih i druga pitanja, primjerice kada će se moći vratiti svojim kućama kojima se trenutno procjenjuje sigurnost? Kada će se moći vratiti na svoja radna mjesta? Kada i kako će se obnoviti njihov grad i kada će im se životi vratiti u normalu? Iako strpljivo podnose trenutne poteškoće, izražavaju svoju bojazan za budućnost. Hoće li ih svijet uskoro zaboraviti? 

Situacija za doseljenike još je kompliciranija. Mnogi su izgubili posao i nemaju baš nikakvu sigurnost, niti obitelj kojoj se mogu obratiti za pomoć. A oni koji su tu boravili ilegalno i nemaju dokumente, a u potresu su izgubili svoje domove, boje se prijaviti za privremeni smještaj kako ne bi izgubili mogućnost ostanka u Italiji. Civilna zaštita je stoga uputila molbu Caritasu da posebnu pozornost posveti doseljeničkoj populaciji jer su u ovoj situaciji oni još ranjiviji.

Među ljudima se još jako osjeća strah od daljnjih stradavanja i potresa. Jedna mi je žena ispričala kako je nakon prvog potresa zemlja podrhtavala punih pet sati. Drugi su osjećali podrhtavanje cijeli tjedan, a i sama sam osjetila podrhtavanje i ostala šokirana promatrajući jedan automobil pored mene kako se ljulja dok se zemlja tresla pod našim nogama. 

Nadbiskup Giuseppe Molinari iz L’Aquile slavio je jučer, na Uskrs, svetu misu na kojoj je bio nazočan i talijanski predsjednik vlade kojega je podsjetio na obećanje da će se L’Aquila ponovno izgraditi.

Razmatrajući o ovom neobičnom Uskrsu koji je iskusio zajedno s narodom svoje biskupije, ohrabrio nas je riječima: «Isus je ponovno uskrsnuo u L’Aquili. Znak njegovog uskrsnuća jesu ljubav, solidarnost i požrtvovnost volontera koji su došli u L’Aquilu da nam pomognu tijekom ovoga Velikoga tjedna.»

Michelle Hough - dopisnica Caritasa Internationalis

//15. 04. 2009

Nakon razornog potresa u Italiji sve više raste broj poginulih

Tim djelatnika Caritasa Italije nalazi se u gradu L’Aquila kako bi procijenio koje su potrebe trenutno najizraženije te kako bi koordinirao pomoć nakon potresa, u kojem je, prema trenutnim podacima, smrtno stradalo više od 200 ljudi, a tisuće su ranjene.

«Još od potresa koji su 1997. i 2002. godine pogodili Italiju nisam vidio ovakvu devastaciju. U samo jednom podrhtavanju cijele su se ulice urušile”, rekao je ravnatelj Caritasa Italije vlč. Vittorio Nozza.

Caritas Italije uputio je apel za pomoć. Za sada je, za pomoć stanovništvu L’Aquile i okolnim selima, stavljeno na raspolaganje 100.000 Eura. Caritasove organizacije kako u susjednim, tako i u udaljenim zemljama nude svoju podršku, a akcije spašavanja i tražena zatrpanih pod ruševinama i dalje su u tijeku.

«Radimo s onima koji su izgubili svoje domove, fokusirajući se na najranjivije skupine - djecu i starije. Pružamo I psihološku podršku ljudima kako bi, u ovim okolnostima, što je bolje moguće prihvatili situaciju i započeli obnavljati, ne samo ono što je ostalo nakon potresa, već i svoje živote“, rekao je vlč. Nozza.

Ravnatelj Caritasa u mjestu Paganica u kojem je bio i epicentar potresa na Uskrsnu će nedjelju slaviti svetu misu na športskom igralištu jer je crkva također oštećena u potresu. «Iako se ljudi ne osjećaju radosno u ovom trenutku, Uskrs nam ipak nudi znak nade, optimizma, života i obnove», kaže ravnatelj Caritasa L’Aquile i župnik u Paganici don Dionisio Rodriguez.

Za Caritas Internationalis

//09. 04. 2009

Početak Kalvarije

Ovo je središte Aquile, jednog od najpogođenijih gradova u snažnom potresu koji je u ponedjeljak 6. travnja 2009. godine u ranim jutarnjim satima pogodio veći dio srednje Italije i u kojem je poginulo više od dvije stotine ljudi .

Vozeći se prema Aquili vidjeli smo sela koja su potpuno sravnjena. Ljudi su na koljenima. Za njih je ovo početak njihove Kalvarije. Jutros se osjetilo još jedno snažno podrhtavanje tla koje je izazvalo dodatnu tjeskobu jer većina ljudi ne zna kome se obratiti i ne može procijeniti što će se dalje događati. Zato im želimo i svojom prisutnošću posvjedočiti kako smo im voljni pružiti pomoć, odnosno da smo tu za njih.

Zajedno s vlč. Vittoriom Nozzijem, glavnim tajnikom Caritasa Italiana i još nekim kolegama, razgovaram s biskupom i predstavnicima mjesnog Caritasa o tome što možemo poduzeti. 

Trenutno pomažemo u koordinaciji jer imamo mnogo poziva iz inozemstva kojima brojni naši prijatelji nude pomoć pa ih upućujemo tamo gdje je najkorisnije. Istovremeno, kako je pokrajina Abruzzo područje iz kojeg su mnogi emigrirali, sada i sva rodbina ljudi ovoga kraja naziva nacionalni Caritas nudeći pomoć. A pokrenuli smo i punktove gdje nudimo psihološku pomoć preživjelima.  

Na sam Uskrs vlč. Vittorio Nozza i ja slavit ćemo sv. misu za stanovnike pokrajine Abruzzo. Nadamo se da će im to dati nadu i sigurnost i biti potvrda da nisu sami. U ovakvim je katastrofama također vrlo važno ne samo ponovno izgraditi domove nego i obnoviti duh zajedništva jer se u trenucima velike patnje nerijetko bavimo samo vlastitim nevoljama i potrebama, nerijetko zanemarujući druge. Pokušavamo zato stvoriti osjećaj zajedništva čak i u šatorima u kojima su mnogi sada našli smještaj.

Smatram da će stvarni problemi tek pojaviti, osobito onda kada pažnja svijeta više ne bude usmjerena gradovima poput  Aquila. Tada će trebati započeti s obnovom kuća, ali i života.

Za Caritas Internationalis piše vlč. Andrea La Regina – Caritas Italije

//07. 04. 2009

Priča iz Gaze: “Petsto obitelji živi u 69 šatora”

Brojnim Palestincima koji su u prosincu 2008. godine. izgubili svoje domove u trotjednim napadima na Gazu novi je dom – u šatorskom naselju. Jedno od takvih naselja je i kamp Al-Rayan u kojem je trenutno svoje utočište našao i Muhammad Saleh.

Stanovnicima Gaze, izbjeglicama kao što je i 56 godišnji Muhammad Saleh, otac osmero djece, život u šatorima budi sjećanja na 1948. godinu kada je također rat tisuće Palestinaca prisilio na smještaj u izbjegličkim logorima.

«Bio sam tada dijete i živio sam u logoru Al-Yarmook. Znam kako je to vraćati se iz škole u šator. Znam kako je to kada ti je hladno ili se osjećaš nesigurno, a istovremeno gledaš kako se roditelji muče da nabave hranu. Teško mi je gledati vlastitu djecu kako proživljavaju iste traume. Cijeli mi je život prošao bez jednog radosnog dana», rekao je Muhamed. 

Djelatnici Caritasa Jeruzalem i njihovi volonteri najpotrebnijim obiteljima već su podijelili 500 deka, prognanicima u kampovima Izbet Abed Rabo i Al Rayan Camp podijeljeno je 250 deka, bolnici u Al Ahli i školi „Svete obitelji“ 100 deka, a časnim sestrama Majke Terezije 50.

«Iako je dio humanitarne pomoći stigao, pa je samim time nešto lakše, uvjeti života u ovim kampovima vrlo su teški. Osim što žive na hladnoći i kiši, mnogi se još boje i pate od psihičkih smetnji. Zato mnogim ženama savjetujemo da prenoće kod prijatelja i rodbine», kaže voditelj logora u Al-Rayanu, Khaled Abu Ali.

Zahvaljujući Caritasu Jeruzalem za sve što čini da pomogne prognanicima, Khaled Abu Ali uputio je molbu i drugim humanitarnim organizacijama da se uključe u pomoć jer su potrebe velike. 

Caritas Internationalis

//26. 02. 2009

Stanovnicima Gaze stigli Caritasovi paketi s hranom

9. veljače Caritas Internationalis i Caritas Jeruzalem u Gazi su započeli distribuirati pomoć preživjelima. Više od 500 obitelji iz Gaze koje su u vrijeme ratnih sukoba bile odsječene i kojima nije bilo moguće dostavljati hranu dobit će oko 1000 paketa s hranom koji se sastoje od ulja, brašna, riže, šećera, čaja, pasirane rajčice, mesnih konzervi, tune, sardina, tjestenine, leće, graha, graška, mlijeka i sezama.

Caritasovi radnici rade i po 11 sati dnevno kako bi što prije podijelili pakete obiteljima u potrebi. Tajnik Caritasa Jeruzalem Amin Sabag kazao je: "Ljudi su sretni i jako zahvalni. Neke obitelji tjednima su morale ostati u svojim domovima jer su sukobi bili toliko jaki da nisu mogli izlaziti iz svojih kuća kako ne bi stradali.

Istovremeno, Sabaq pojašnjava: „Podjela hrane trajat će dulje nego što smo očekivali zbog proceduralnih razloga i zbog mnogih prepreka koje nam Izraelci postavljaju. Radi se dugotrajnim procedurama koje moramo poštovati kako bismo dostavili pakete obiteljima u Gazi koje su tjednima gladovale. Primjerice, moramo ispuniti jedan vrlo kompliciran dokument u kojem se mora točno navesti broj palete i pošiljke kojom je pomoć stigla, točan sadržaj, broj paketa i adresu na koju će se paket dostaviti. Možete zamisliti koliko, u ovim uvjetima nakon razornih stradanja i granatiranja Gaze, to otežava proces i znatno odgađa dijeljenje pomoći ljudima koji su već i previše napaćeni. Potom smo sve palete s robom morali dostaviti u određeno skladište, kako bi tek nakon toga tu pomoć UN-ove mirovne snage dostavile u naša skladišta u Jeruzalemu. Tek nakon toga pomoć je mogla biti dostavljena u Gazu, a Caritasov koordinator morao je biti nazočan pri utovaru i distribuciji“, nastavlja tajnik Caritasa Jeruzalema.

Mnogi od tih proceduralnih propisa zahtijevali su prilično nepotrebna vremena, a u to su vrijeme ljudi i nadalje gladovali. Prije same distribucije popis primatelja pomoći morao je još biti predan i Ministarstvu socijalne skrbi te nevladinim udrugama kako bi se osiguralo da pomoć stigne u prave ruke.

Paketi su fantastični»,  rekla je jedna žena iz Gaze primajući paket s hranom "Ovo će nam dugo trajati. Sretna sam što mogu uopće vidjeti brašno i šećer ili okusiti sir", dodala je.

//17. 02. 2009

Caritas na Svjetskom socijalnom forumu 2009. u Brazilu

Drugačiji svijet je moguć!

“Drugačiji svijet je moguć”, poruka je 155 predstavnika Caritasa iz 14 zemalja koji sudjeluju  na Svjetskom socijalnom Forumu (World Social Forum) koji je započeo 27. siječnja 2009. u Belemu u Brazilu.

Predstavnici Caritasa aktivno sudjeluju u radu Foruma svojim radionicama i seminarima o različitim temama: od krijumčarenja ljudi, preko mirovnih procesa u Kolumbiji, do proizvodnje nafte i plina u nigerijskoj dolini.

«Za Caritas je Svjetski socijalni forum prilika za izražavanje solidarnosti na globalnom planu, sa svima koji na bilo koji način trpe, bez koje izgradnja drugačijeg svijeta nije moguća», kaže nacionalna ravnateljica Brazilskog Caritasa Cristina dos Anjos.

“Okupljanje sudionika civilnog društva iz cijeloga svijeta postaje sve važnije u traženju odgovora na pitanje kako će se trenutna gospodarska i financijska kriza odraziti na one najmanje - koji su i do sada bili zanemareni“, kazao je Michel Roy, direktor za međunarodno zagovaranje u Francuskom Caritasu.

Svjetski socijalni forum koji se održava od 27. siječnja do 1. veljače 2009. u Belemu u Brazilu mjesto je susreta socijalnih pokreta, nevladinih udruga i civilnih mreža iz cijeloga svijeta u traženju odgovora na pitanja i izazove vezane uz nejednakost i nepravdu u svijetu, netoleranciju, nasilje i zagađenje okoliša. Različitim aktivnostima, od kampova, seminara, i konferencija, preko različitih svjedočanstva i protestnih marševa, do razmjene kulturnih sadržaja i osobitosti zemalja sudionica nastoji se promišljati i dati sliku novog, drugačijeg svijeta koji je moguć usprkos svim izazovima koji predstoje globaliziranom svijetu.

Više o Svjetskom socijalnom forumu na stranici Caritasa Internationalis:
http://blog.caritas.org/category/world-social-forum-2009/

Fotografije:
http://www.flickr.com/photos/27673812@N05/

//26. 01. 2009

Video intervju s direktoricom Caritasa Jeruzalem,
gđom Claudette Habesch

//22. 01. 2009

Čini se da se svijet probudio !

Kako je nastalo primirje, a novinarima omogućen pristup, slike razaranja u Gazi  odašilju se diljem svijeta. Stanje je ipak mnogo lošije nego što bi itko mogao zamisliti i samo donekle prikazuje do koje su mjere i kojim užasima ljudi u Gazi bili izloženi  od 27. prosinca 2008.  

Ponedjeljak 19. siječnja prvi je dan u Gazi i južnom Izraelu koji je cijeli protekao bez nasilja. Isto tako, otkako su sukobi počeli, prvi puta su stanovnici mogli odspavati cijelu noć. Nažalost mnogih, na mjestu gdje su nekada stajale njihove kuće, sada se nalaze samo ruševine. Postoji velika opasnost zbog uništene kanalizacije i mrtvih tijela koja se izvlače iz ruševina, pa je humanitarna zajednica u stanju pripravnosti zbog mogućih bolesti, dizenterije ili kolere. Već je sada u Gazi dva puta više ranjenika nego što ima kreveta u bolnicama. Posljednja stvar koja sada treba ovim ljudima je još jedna dodatna kriza….

Tariq Al-Safine, voditeljica banke krvi u najvećoj bolnici u Gazi „Al'Shifa“, priča: „Cijele četvrti jednostavno su nestale. Kanalizacija je uništena, pa se njen sadržaj jednostavno izlijeva u zemlju, po cesti, posvuda... U zemlji su od bombardiranja nastale velike rupe, pa zemlja izgleda kao da je razrovana od potresa. Kada su jučer ljudi počeli izlaziti iz svojih skloništa još uvijek su na ulicama gorjela maslinova stabla. Trebat će mnogo vremena za obnovu… Čini mi se kako su stanovnici Gaze umorni. Obećanja o humanitarnoj pomoći, kao i obećanje Saudijske Arabije kako će pomoći s milijardu dolara, ohrabrit će nas i motivirati, no za psihološke traume koje smo proživjeli trebat će mnogo više vremena“, nastavlja Tariq. 

Tariq priča i o užasu koji je proživjela radeći u bolnici za vrijeme opsade. «Neke stvari koje sam vidjela jednostavno su nevjerojatne. Vidjela sam ljude kako nose dijelove svojih tijela, ranjene ljude iz čijih trbuha izlazi dim, tijela koja se raspadaju i puno, puno krvi…. Nakon toga svega nisu nam potrebni samo hrana i medicinska pomoć, nego i psihološka, zbog onoga što smo vidjeli.» 

«Otkako je nastalo primirje, ljudi u šoku lutaju ulicama», kaže Fikr Shalltoot, voditeljica Programa medicinske pomoći za Palestinu u Francuskom Caritasu, koji u suradnji  u Trocaireom, Irskim Caritasom, aktivno djeluje u Gazi.

«Ništa nije isto kao što ljudi pamte da je bilo ranije. Ljudi se boje jer se sada moraju raspitati za članove obitelji i prijatelje, suočiti se s istinom jesu li njihovi najbliži još živi ili ne. Gaza je još uvijek noćna mora», nastavlja ona. «I prije ovog, najnovijeg, rata pristup pitkoj vodi bio je ograničen, vodovodi su bili zatvoreni, oskudijevali smo hranom, a ljudi se nisu mogli slobodno kretati. Za nekoliko štruca kruha bilo je potrebno stajati setima u redu. A sada? I djeca i odrasli jednako su preplašeni, zgrade potpuno uništene, prozori razbijeni, kuće srušene, telefonske veze i struja u prekidu, cijele ulice su nestale…“

Fikr objašnjava kako joj je, odlazeći na posao kako bi pomogla onima koji su bili u smrtnoj opasnosti, bilo teško ostavljati djecu kod kuće iako su ostajala s ocem. Pritom, Fikr zvuči jako umorno. «Ja sam humanitarna djelatnica, ali sam prije svega ljudsko biće. Ova posljednja tri tjedna nigdje u Gazi nije bilo sigurno, pa ni u našim domovima. Razmišljala sam: ako ikako mogu pomoći i spasiti nečiji život, onda moram izaći na teren, makar i stradala, jer i ostajući kod kuće isto tako mogu stradati.»

I Fikr priča u užasima koje je vidjela u bolnicama: „Vidjela sam ranjenike koji leže na podu bez ičega ispod njih, sestre i liječnike koji rade bez opreme i potrepština, mrtve koji leže po hodnicima i ispred bolnice…“

Isto razmišlja i Nawaraz Abu-Libdah, još jedna humanitarna djelatnica s malom djecom. Ona živi u Khan Younisu u južnoj Gazi. «Bila sam svjesna da se moram pribrati makar radi svoje djece koja su me stalno ispitivala što se to događa i zašto. Stalno su mislili da ćemo svi umrijeti. Bombardiranje je bilo tako snažno i tako blizu da smo često pomislili kako smo slijedeći na udaru. Objasnila sam svojoj djeci da ih moram ostaviti kako bih pomogla drugima koji su bili u još većoj potrebi. Rekla sam im da su sigurni sa svojim ocem i da ne brinu za mene jer radim nešto dobro za one kojima je to potrebno.»

Napisao Conor O'Loughlin, Caritas Internationalis

//21. 01. 2009

Priče iz Gaze: Samo želimo živjeti!

Priča Nisreen Abu-Amra

Nisreen Abu-Amra je tridesetgodišnjakinja koja živi u gradu Tal Al-Hawa, u blizini grada Gaze. Ima četvero djece, dva dječaka i dvije djevojčice. Pri izraelskom bombardiranju džamije u Jabaliyi, njen suprug, koji je išao u potragu za uljem, slomio je obje noge. Nakon što je 20 dana bila zarobljena u vlastitoj kući, obitelj se nalazi u školi „Svete obitelji“ u Gazi gdje je potražila sklonište.

Nisren Abu-Amra priča «Toga cijeloga dana nisam znala gdje mi je suprug. Sutradan mi se uspio javiti i reći što se dogodilo. Bolnice su bile prenapučene, pa sam ga slijedećega dana morala odvesti kući. Ali i toga su dana Izraelci napadali područje gdje živimo i zato smo ostali zarobljeni, nismo se mogli nigdje uputiti. Tko god je izašao na ulicu bio je ubijen. Naši su susjedi samo zapalili svijeću, nakon čega im je kuća potpuno uništena, a svi su poginuli.

Slijedećega dana iz svoje sam zgrade po cijeloj okolici mogla vidjeti tenkove i vojne kamione. Vojnici su ulazili u zgrade, uhitili su sve muškarce, a djecu i žene su pustili. Onda su u tim zgradama izbušili rupe i postavili svoje snajperiste. Čula se pucnjava, a zgrada se tresla. Gledajući kako sijeva, svaki put sam pomislila kako će pogoditi i našu zgradu. Djeca su plakala od straha, a s ulica su se mogli čuti jauci ranjenih ljudi.

Sa svog sam prozora vidjela čovjeka koji, već ranjen, izlazi iz svoje kuće tražeći da mu netko pomogne. Pritom je mahao bijelom maramom dajući znak predaje, ali su ga na tom istom mjestu pogodili s dva hica, u glavu i trbuh. Pucano je u sve što god se micalo na ulici. To što sam vidjela svojim očima, vidjela su i moja djeca i još se više prestrašila.

Da bismo što god obavili po kući, morali smo puzati kroz kuću. Dva dana nismo mogli čak ni do vode, čak ni gutljaja. Moje najmlađe dijete samo je godinu dana staro pa sam koristila što god mi je bilo pri ruci da bih mu održavala higijenu, a i suprugu je, zbog njegovih ozljeda, jako potrebna skrb.

Tako smo bili zarobljeni 20 dana. Kad sam čula da je malo utihnulo, pozvala sam hitnu pomoć da dođe po mene i moju obitelj. Pomislila sam: gdje mogu otići? Nemam nikoga. Onda sam se sjetila vlč. Manuela i zatražila da me dovezu u ovu školu u kojoj sam pet godina radila kao učiteljica.  
Došla sam vlč. Manuelu tražeći pomoć, a on nas je dočekao raširenih ruku. Prepustio nam je jednu učionicu u školi, pokušava nam nabaviti ono što nam je potrebno i još pomaže mome ranjenom mužu.

Ne mogu vjerovati da sam živa. Svakoga trenutka dok sam slušala pucnjavu mislila sam kako su to moji posljednji trenuci. Uistinu ne mogu vjerovati da sam ovdje i da sam živa. Apeliram na cijeli svijet - spasite nas i našu djecu! Dopustite nam da živimo normalnim životom - samo želimo živjeti. Ne tražimo ništa drugo!»

 

Priča vlč. Manuela Mussallama

Vlč. Manuel Mussallam katolički je svećenik u Gazi. Voditelj je škole u kojoj je Nisreen pronašla sklonište.

Vlč. Manuel priča (telefonom): «Trenutno su kod nas smještene 3 obitelji, to je 15-ero ljudi koji borave u našoj školi. Kako bih ih smjestio, pretvaram učionice u sobe, ali nam nedostaju deke, madraci, odjeća i jastuci. Ovdje nemamo puno toga da im ponudimo.

I Nisreena je došla sa svojom obitelji i suprugom koji ima obje noge slomljene, pa se ne može kretati. Nemamo liječnika kako bi pomogao niti smo opremljeni za ovakve slučajeve. Cijele obitelji, roditelji s djecom, koje poznajem, smrtno su stradale. Osjećam kako vrlo malo, gotovo ništa, ne mogu učiniti i stoga vrlo bespomoćno.

Trenutno mi je najveća briga kako nabaviti generator za struju. Nestaje nam dizelskog goriva. Koristim ga samo 6 sati na dan kako bi dulje trajalo, ali ne znam što ću kada ga potpuno nestane. Što ću dati ljudima koji svakoga dana dolaze ovdje po kruh? Nemamo druge hrane i što ću kada nam ponestane kruha? Što se tiče vode, koristimo vodu iz bunara, ali nismo sigurni ni koliko će ona potrajati. Situacija je nezamisliva i nehumana. Ovo je najgori mogući oblik rata! Hitno nam je potrebna pomoć! Ljudi su izgubljeni, umorni i bespomoćni, nemaju se gdje sakriti, gube nadu!» 

 

Priča Ghade Riad Rajab Abu Halima

Ghada Riad Rajab Abu Halima ima 21 godinu, udana je za Muhammada s kojim ima dvoje djece. Živi u Beit Lahiya u Gazi. Svoje svjedočanstvo dala je 9. siječnja 2009. godine Irskom Caritasu, Trocaire koji pomaže u radu sa stradalima u bolnici B’Tselem at a-Shifaa:
“Do prošloga tjedna živjela sam s mužem Muhammadom i našim kćerkama Farahom koja ima 3 godine i Ayom koja ima svega 6 mjeseci. Živjeli smo zajedno s Muhammadovim roditeljima i njegovo sedmero braće i sestara. U subotu 3. siječnja navečer izraelski avioni su počeli bacati letke pozivajući nas, stanovnike toga područja, da napustimo svoje domove. Vojska je slično postupala i u prijašnjim napadima, no nismo napuštali kuću ni ranije, pa tako ni ovoga puta.
Oko 16 sati slijedećeg dana, u nedjelju 4. siječnja, kada se cijela obitelj nalazila u kući, vojska je počela granatirati ovo područje. Samo nekoliko trenutaka kasnije granate su pogodile našu kuću. U tom je granatiranju smrtno stradao moj svekar te sestra i troje braće moga supruga.
Svekrva i troje suprugove braće također su zadobili teške opekotine, ali su ostali živi. U tom sam trenutku u svom krilu držala kćer Farah. Od požara u kući, izazvanog granatom, zapalila mi se odjeća pa smo Farah i ja zadobile jake opekotine. Srećom, manja Aya nije stradala. Počela sam skidati odjeću sa sebe i vikati da gorim. Tijelo mi je gorjelo, a bol je bila nepodnošljiva. Mogla sam osjetiti miris svoga tijela kako gori. Bila sam u strašnom stanju. Tražeći nešto čime bih pokrila tijelo cijelo sam vrijeme vrištala od straha i boli. Muž je skinuo svoje hlače kako bih se pokrila. Nakon toga istrčao je na cestu po hitnu pomoć ili po pomoć kako bi izvukli tijela poginulih i ranjenih. Nije mogao pronaći ni hitnu ni vatrogasce, ali su nam pomogli suprugovi rođaci koji žive u blizini. Mi, koji smo, iako teško ranjeni, preživjeli popeli smo se nakon toga na traktor i krenuli prema bolnici. Povezli smo i mrtvo tijelo male Shahed, suprugove sestre, a ostale smo ostavili u kući.
Putem smo sreli vojnike koji su, na udaljenosti od nekih 300 metara, iako je suprug zaustavio traktor, otvorili paljbu po nama. Tada su smrtno stradala i dva suprugova rođaka, koji su nam pritekli upomoć, a jedan brat i dva rođaka uspjeli su pobjeći.
Mome suprugu vojnici su naredili da se skine da bi nam, nakon što su ga pregledali, naredili da nastavimo pješke. Tri mrtva tijela ostavili smo na traktoru. Muž, naša mala Farah i ja uspjeli smo zaustaviti jedan automobil koji nas je odvezao u bolnicu. Kada smo stigli u bolnicu bilo je već oko 18 sati. Još uvijek ležim u bolnici jer mi je cijelo tijelo i lice opečeno, a  Farah ima opekotine trećeg stupnja. 
Uputili su nas na daljnje liječenje u Egipat. Pokušali su nas izvesti iz grada kolima hitne pomoći, ali je vojska pucala i na to vozilo, pa smo se morali vratiti. Sada čekamo propusnicu kako bismo još jednom pokušali ići u Egipat. 


Priča Nafeza a-Daiyah
Nafez Fayez a-Daiyah ima 38 godina, oženjen je i ima sedmero djece. Policajac je i radi na području grada Gaze. Svoju je priču Irskom Caritasu, Trocaire, koji surađuje s bolnicom B’Tselem ispričao telefonom :
„Naša je obiteljska kuća u centru grada Gaze, pored džamije Hassan al-Bana. Kuća je sagrađena na 4 etaže i u njoj je živjelo ukupno tridesetero ljudi; osim moje obitelji, j tu su stanovala i moja braća i sestre, a neki od njih sa svojim obiteljima.
Prije tri dana vojska je nazvala susjednu kuću i obavijestila ih da ih namjeravaju granatirati. Ta je kuća samo 15 metara udaljena od naše. Odmah nakon upozorenja moja žena, djeca i ja napustili smo kuću i otišli roditeljima moje žene, udaljenima nekih 500 metara. Jučer ujutro čuli smo dvije eksplozije iz smjera naše kuće. Lokalna radio postaja izvijestila je da je vojska granatirala našu kuću, pa sam u roku od pet minuta odjurio tamo.
Bio sam šokiran. Kuća je potpuno uništena, ostalo je samo nekoliko stupova. Vidio sam dijelove tijela razasute svuda uokolo. Počeo sam ih zvati u nadi da će se netko odazvati. Susjedi su mi pomogli potražiti preživjele. Od šest sati ujutro do večernje molitve nastavili smo tražiti preostale. Jutros smo nastavili sa potragom sve do podna. Susjedi su nam pomogli koristeći dva traktora. Ekipe za spašavanje nisu došle jer su prezauzete na drugim lokacijama koje su također granatirane. 
Pronašao sam svoga brata. Plakao je dok je objašnjavao kako su granatirani upravo kada je, vraćajući se s molitve, ulazio u kuću. Pronašli smo još nekoliko članova obitelji, ozlijeđenih od krhotina i u šoku. Uspjeli smo ih odvesti u bolnicu i sada se nalaze na intenzivnoj njezi. 
U mojoj obitelji su poginuli: otac Fayiz (60), majka Kawkab (55), sestre Raghdah (30) i Sabrin (26), obje neudane. Žena brata Muhammada, Tazal Isma’il (26) koja je bila u 9 mjesecu trudnoće i imala s njim četvero djece Amani (7), Qamar (5), Arij (3) i Yusefa (2),  brat Iyad (35) i njegova žena Rawdah (28) te njihova djeca ‘Ali (10), Khitam (9), Alaa (8), Duha (6), Sharaf a-Din (5) i Muhammad (1), brat Ramez (25) i njegova žena Wafaa (20) te njihova djeca Baraa (3) i Salsabil (4 mjeseca).“

Izvješće Caritasa Internationalis

//19. 01. 2009

Djeca u Etiopiji umiru od gladi

Caritas Internationalis (CI) pokrenuo je inicijativu za prikupljanje 1,3 milijuna američkih dolara pomoći majkama i djeci u Etiopiji kojoj zbog nedostatka hrane prijeti masovna neuhranjenost i smrt od gladi.

Prikupljenim sredstvima namjerava se pomoći oko 22.000 djece i 4.500 trudnica i dojilja tijekom slijedećih pet mjeseci na području Adigrata, Awasse, Emdebira, Hararghe, Meke i Soddo Hossane. Osim hrane, Caritas će osigurati i pitku vodu te lijekove za majke i djecu. 

U Etiopiji je od gladi, tj. zbog nedostatka hrane uzrokovana sušom, između 1984. i 1985. godine umrlo gotovo milijun ljudi. Situacija u Etiopiji ponovno je dramatična jer su dvije godine zaredom bile izrazito sušne. Iako su neki dijelovi Etiopije sada već zeleni jer je počela kišna sezona, smrtnost od pothranjenosti još je uvijek velika jer, nakon dvije sušne godine nema dovoljno hrane, a i sa ovogodišnjom žetvom će se morati pričekati do listopada.

Akciju, koju je pokrenuo CI, koordinira Caritas Njemačke u suradnji s Caritasom Etiopije (Etiopijsko katoličko tajništvo). Caritas u Etiopiji djeluje već pedeset godina pružajući žurnu pomoć te zalažući se za održiv razvoj kako bi pomogao narodu da se uspješnije nosi s nedaćama poput suša i sl.

«Usredotočit ćemo se na djecu do deset godina starosti, a među njima osobito na onu do 5 godina jer su u osobito rizičnoj situaciji. Želimo pomoći i trudnicama i dojiljama dodatnom hranom jer se majke često odriču svog obroka kako bi nahranile djecu. Dojilje i novorođenčad najteže podnose nedostatak hrane», kaže Wolfgang Fritz, djelatnik Caritasa Njemačke u Etiopiji.

//04. 07. 2008

Iako je pred nama još dug put, naša se noćna mora polako pretvara u nadu!

Ohrabrujuća poruka nadbiskupa iz Mianmara:

Mjeseci koji su iza nas bili su mjeseci boli i tuge za narod i Crkvu u Mianmaru. No, bili su to i mjeseci izazova, i to blagoslovljena izazova jer smo osjetili snagu ljudskog zajedništva i potporu Majke Crkve.

Dobroćudnost ljudskog duha potvrdila se kroz nesebično pomaganje brojnih anonimnih ljudi diljem svijeta svojoj braći i sestrama u Mianmaru. Mnogi su  pomogli i svojim molitvama. I Sveti je Otac Benedikt XVI. iskazao brigu te je, od prvog dana, zajedno s biskupima Mianmara, kad su se sastali tijekom posjete „ad limina“, molio. Zahvaljujući njima, svima vama, uspjeli smo spasiti mnoge živote.

Sada, nakon gotovo dva mjeseca napornog rada uzeli smo mali predah kako bismo iskazali zahvalnost svima koji su stali uz narod Mianmara u njegovim najmračnijim trenucima.
Iako nam predstoji još dug put, jer će potpun oporavak trajati nekoliko godina, naša se noćna mora polako pretvara u nadu. Tisuće ljudi vratilo se svojim domovima ili mjestima na kojima su nekada stajale njihove kuće. Još prije mjesec dana roditelji nisu, strahujući da ih ne izgube, puštali preživjelu djecu nikamo, no ovaj je mjesec stotine djece dobilo nove školske uniforme i knjige, plaćena im je školarina i vraćaju se u škole. Njihov povratak znak je oporavka cijele zajednice.
Ratarima koji se vraćaju na zemlju dijeli se sjeme kako bi se zemlja, zagađena slanom morskom vodom, polako oporavila.

U ime tisuće preživjelih - svjesni kako univerzalna Crkva, poput majke pruža svoje ruke tamo gdje ima suza, a ljudi pate - svima od srca zahvaljujemo.

Nadbiskup Yangona, Charles Bo.

//03. 07. 2008

Ujedinila nas je zajednička vjera - milosrđe

Novo pismo nadbiskupa iz Mianmara

Pogledajte fotografije

U Mianmaru žive ljudi različitih vjera i boje kože. Od ciklona su stradali ljudi svih vjera podjednako. Ipak, smrtonosni ciklon koji je zemlji i narodu nanio veliku štetu i odnio mnogo života, istovremeno je donio i nešto dobro - razrušio je mnoge brane među ljudima. U sudbonosnoj noći kada je zaprijetila smrt, dobrota je slomila granice među ljudima, a ciklon nas naučio kako su ljudske suze jednake, bez obzira na boju, vjeru ili pleme. U vrijeme nakon katastrofe ljude različitih vjera u Mianmaru ujedinila je zajednička vjera - sućut i milosrđe.

U Mianmaru, većinski budističkoj zemlji u kojoj su Metta i Karuna (milost i sućut) glavni stupovi vjere, sućut se iskazala kao mirna rijeka koja liječi nakon podivljala potopa. Čak i prije nego je Vlada Mianmara mogla doći do mnogih vodom ugroženih područja, ljudi dobre volje različitih vjera i brojne nevladine udruge spontano su i zajednički organizirali caritas, budisti hranili kršćane, a kršćani budiste...  

U svojoj najjačoj snazi ciklon Nargis prodro je u mnoge znamenite bogoštovne objekte različitih vjera. Brojni muški i ženski samostani i župne kuće preuzeli su na sebe tešku borbu s posljedicama smrtonosnog ciklona. Crkve i samostani pretvorili su se u izbjegličke logore. Tisuće ljudi sklonilo se, spašavajući vlastiti život, na sveta mjesta tražeći osim spasa i utjehu.

A u Aimi, gradu u biskupiji Pathein, vlč. Andrew Soe Win dao je i svoj život pokušavajući spasiti narod koji je bio odsječen od svijeta. Njegovo tijelo pronađeno je 18 dana nakon što je smrtno stradao.

U jednom većinskom kršćanskom selu, dok je razina vode još uvijek bila visoka, budistički monasi iz obližnjeg samostana preuzeli su na sebe misiju spašavanja. Jedan je monah preplivao nabujalu rijeku koja je i njega samoga mogla odnijeti kako bi izvukao ženu koju povukla snažna bujica. I u Phyaponu, gdje su djelatnici lokalne Crkve, povezani s Caritasom Internationalis, dijelili pomoć preživjelima, u dijeljenje pomoći uključili su se i budistički monasi.

U Bogalayu je hinduistički hram otvorio svoja vrata kako bi nahranio mnoštvo, a na prepunim ulicama Yangona muslimanski trgovci dijelili su hranu izgladnjelom mnoštvu. Još dirljivije bilo je vidjeti mnoge, i same vrlo siromašne kako prikupljaju i prosljeđuju pomoć za veliki humanitarni konvoj koji je svaki vikend odlazio u daleku Laputtu. Iako je ciklon nasilno ogolio narod, dobrota i milosrđe ljudi različitih vjera sada su odjenuli i nahranili taj isti narod svojom samilošću.

I u kršćanskim zajednicama sve su snage - novac, materijalna i ljudska pomoć - usmjerene spašavanju. Mnogi mladi dragovoljno su odlazili u teško dostupna sela kako bi pomogli u izvlačenju mrtvih. A prvu psihološku pomoć pružile su časne sestre koje su riskirale vlastite živote kako bi, u još uvijek nesigurnim okolnostima, putujući čamcima, stigle do nedostupnih područja i utješile majke koje su izgubile svoju djecu ili preuzele brigu o siročadi, tješile žalosnu zajednicu, molile s njima i jednostavno pomogle svojom nazočnošću. I sjemeništarci su, među prvima, pohrlili spašavati i raščišćavati ruševine. Pružanje pomoći, putem mreže Caritasa Internationalis, nastavlja se i dalje.

Nadbiskup Yangona, Charles Bo, 13. lipnja 2008.

//19. 06. 2008

Pomoć stiže, ali još uvijek nije dostatna!

Pismo iz Mianmara

U ponedjeljak 2. lipnja 2008. započela je nova školska godina u Mianmaru. Prošlo je točno mjesec kako je ciklon poharao zemlju. Život djece koja su živjela u delti rijeke Irrawaddy u međuvremenu se potpuno promijenio - mnoga su izgubila roditelje i domove, a i mnoge škole više ne postoje.
 
Prošloga tjedna posjetio sam selo Aima i nekoliko susjednih, Pha-ya-lay-gone, Pein-ne-gone, Ta-yoke-gone i Lein-maw-gone, koja se nalaze u blizini gradića Laputte na južnoj delti rijeke.

Trebalo nam je skoro deset sati čamcem da stignemo do sela. Tamo smo sreli mnoge obitelji koje se bore za opstanak i traže načine kako prehraniti svoju djecu. Nažalost, do sada je tim obiteljima, od ukupno prikupljenog, vrlo malo distribuirano, a u prvim tjednima nakon ciklona jedina pomoć koja im je stigla bila je od katoličke Crkve. Mnogi su rekli kako vjerojatno ne bi preživjeli da Crkva nije pomogla. Ono što trenutno Vlada Mianmara nudi jesu dvije posudice riže po osobi na dan, što nije dostatno da bi se preživjelo. U nekim slučajevima Vlada traži da preživjeli napuste sabirne logore jer su prenapučeni i da se vrate u svoja sela, iako tamo nema osnovnih uvjeta za život - skloništa, hrane i pitke vode. 

Put u selo Aima potvrdio je važnost aktivnosti koje provodimo, nastojeći osigurati podršku tamošnjem stanovništvu. Do sada smo im dostavili hranu, pitku vodu, šatore za skrovišta, posuđe i lijekove. Želimo nastaviti pomagati, prije svega da bi oni koji su preživjeli mogli opstati, a zatim da bi mogli ponovno izgraditi svoje domove i živote. Ljudi, koje sam sreo, u svojim su zahtjevima skromni i nerijetko traže samo hranu i neko sklonište. 

U tom području škola više nema, a tamošnja djeca još će dugo osjećati posljedice ciklona. Mnoga djeca i dalje trpe od onoga što su doživjeli u noći 2. svibnja. Druga osjećaju strah od noći i kiše. Početak školske godine podsjeća koliko je važno obratiti pažnju na potrebe te djece. Crkva će i tu morati odigrati važnu ulogu kako bi osigurala uvjete za povratak djece u njihove obitelji i u školu čim prije bude moguće. Bez reda, kakav pruža škola, kao i bez igre, zacjeljivanje njihovih rana bit će puno teže i sporije, a i ostat će bez neophodnog obrazovanja.

Istovremeno, upravo iz priča koje sam čuo od djece, na putu na kojem sam vidio toliko smrti i razaranja, spoznao sam koliko su djeca snažna i otporna.

U jednom mi je slučaju jedna žena, zove se Veronika, ispričala zanimljivu priču: ona i njeno tromjesečno dijete ostali su zarobljeni u vlastitoj kući jer im je srušeno stablo zatvorilo izlaz. U kuću je prodirala voda i sve ju više ispunjala. Kako je razina vode rasla, ona je slagala namještaj i penjala se sve više kako bi ostala iznad razine vode. Najgore je bilo kada je voda u kući narasla toliko da je još samo nekoliko centimetara preostalo do stropa, a njoj i djetetu samo glave ostale iznad vode. Ipak je uspjela, s djetetom u rukama, ostati stajati na nogama sve dok se voda nije povukla. Veronika je na kraju dodala kako kroz cijelo vrijeme dijete ni jedanput nije zaplakalo.

Također sam čuo priču petogodišnjeg dječaka iz Lein-maw-gone: bujica narasle odvojila ga je od roditelja. Kada je i njega voda odnijela i kada je izgubio tlo pod nogama, uhvatio se za svoga psa. Pas je zaplivao, a i on, čvrsto se držeći za njega. Satima je plivao, kaže dječak, dok ga konačno nije doveo do suhe zemlje. Nažalost, odmah nakon toga njegov spasitelj uginuo je od iscrpljenosti.

Razgovarajući s ljudima koji su preživjeli, pa i uz teške uvjete u kojima sada, mjesec dana nakon ciklona, žive, dobio sam novu nadu i spoznaju kako moramo hrabro nastaviti kako bi još efikasnije služili potrebnima !

Nadbiskup Yangona, Charles Bo, 2. lipnja 2008.

//11. 06. 2008

Vlada Perua dodijelila posebno priznanje Caritasu Internationalis za pomoć stradalima od potresa

Vlada Perua posebnom je nagradom, «El Sol del Perù«, odala priznanje Caritasu Internationalis (CI) za pomoć stradalima od potresa koji je u kolovozu 2007. pogodio ovu državu. U potresu snage 8 stupnjeva po Richteru tada je smrtno stradalo 500 osoba, a više od 100.000 ostalo je bez svojih domova. 

Nagradu «El Sol del Perù» kardinalu Óscaru Andrésu Rodríguezu Maradiaga, predsjedniku Caritasa Internationalis, uime Vlade Perua predao je peruanski veleposlanik pri Svetoj Stolici Alfonso Rivero Monsalve 27. svibnja 2008. u Veleposlanstvu Perua u Rimu.

«Nagrada El Sol del Perù koju primam uime Caritasa Internationalis priznanje je  cijeloj Caritasovoj mreži koja, kao svjetlo u tami, daje nadu milijunima suočenima s nesrećama i prirodnim katastrofama», rekao je kardinal Rodríguez.

Kardinal Rodríguez, predsjednik CI-a, prošle je godine u znak solidarnosti sa stradalnicama od potresa posjetio Peru. Caritas Perua nakon potresa je, suočen s velikim brojem stradalnika koji su ostali bez svega, uputio apel sestrinskom, međunarodnom Caritasu, tražeći pomoć od 11 milijuna američkih dolara kako bi hranom, pitkom vodom, šatorima, lijekovima, dekama, odjećom, madracima, higijenskim potrepštinama i priborom za kuhanje zbrinuo oko 50.000 obitelji. Osim ove osnovne, Caritas Perua skrbio je o žrtvama potresa nudeći i psihološku pomoć te  savjetovanje. 

//27. 05. 2008

U ekploziji u Šri Lanki smrtno stradao još jedan svećenik

U eksploziji na sjeveru Šri Lanke 20. travnja smrtno je stradao još jedan svećenik. Vlč. Karunaratnam ujedno je bio i predsjednik „Tajništva za ljudska prava Sjever - Istok“, organizacije posvećene brizi za poštivanje prava tamilske manjine. Neumorno je radio na traženju mira i nenasilnog rješenja sukoba i u vrijeme ranijih sukoba vladinih postrojba i tamilskih pobunjenika imao je ključnu ulogu u promicanju mira.

U posljednjih nekoliko mjeseci u Šri Lanki je ponovno buknulo nasilje, a žrtve su često nedužni građani. Stradavanje vlč. Karunaratnama drugo je ubojstvo klerika u zadnjih nekoliko mjeseci u Šri Lanki, a samo još jedno u nizu ubojstava crkvenih djelatnika u 2008. godini u Pakistanu i Iraku.

Vlč. Damian Fernando, ravnatelj nacionalnog Caritasa Šri Lanke (SEDEC), izjavio je: «Stanje u Šri Lanki bitno se pogoršalo. Osuđujemo svaki čin nasilja protiv bezopasnih ljudi. Vlč. Karunaratnam bio je primjer hrabrosti, snage i ljudskosti, uvijek pokazujući suosjećanje prema izbjeglicama i prognanicima te neumorno radeći na poboljšanju njihova životnog standarda«.

«Tragična smrt vlč. Karunaratnama samo pojačava pritisak u pronalaženju trajnog rješenja kroz dijalog i pregovore međunarodne zajednice, koja podupire procese traženja mirnog rješenja. Istovremeno, ubojstvo vlč. Karunaratnama trebalo bi biti podsjetnik svima kako je hitno potrebno pronaći odgovor na novonastale sukobe te uspostaviti trajni mir za sve građane Šri Lanke«, izjavila je glavna tajnica Caritasa Internationalis Lesley-Anne Knight.

//09. 05. 2008

Caritas Obale Bjelokosti obilježio 50 godina djelovanja

U povodu pedeset godina djelovanja Caritasa Obale Bjelokosti, Caritas Internationalis, krovna organizacija koja se sastoji od 162 nacionalna caritasa, uputio je čestitku Caritasu koji je u proteklih pedeset godina pružio pomoć gotovo pola milijuna ljudi.

Caritas Obale Bjelokosti provodi desetak različitih programa; od onih koji potiču gospodarski razvoj zemlje i povećanje zaposlenosti putem projekata mikrokreditiranja različitih poduzetničkih pothvata, preko različitih projekata brige za okoliš - izgradnjom postrojenja za pročišćavanje voda, projekata zaštite ljudskih prava najranjivijih skupina, osobito djece, od mogućeg izrabljivanja, do programa koji se bave zdravstvom i preveniranjem HIV-a/AIDS-a, obrazovanjem, kao i programa izgradnje mira, brige za starije i psihološkog savjetovanja.

Nacionalni Caritas Obale Bjelokosti zapošljava deset djelatnika, a u biskupijskim Caritasima zaposleno je još 500 djelatnika. Nezamjenjivu pomoć djelatnicima nacionalnog i biskupijskih caritasa pruža još oko 1000 volontera.

Pedeseti rođendan Caritasa Obale Bjelokosti obilježen je konferencijom i svečanom akademijom, a potom i svetom misom u katedrali u Abidžanu u nedjelju 27. travnja.

Glavna tajnica Caritasa Internationalis Lesley Anne Knight kazala je tom prigodom: «Čestitamo Caritasu Obale Bijelokosti i njegovim djelatnicima koji pola stoljeća neumorno rade u službi siromašnih nudeći pomoć stotinama tisuća ljudi kako bi poboljšali njihove životne uvjete“.

//09. 05. 2008

Caritas Internationalis izrazio zabrinutost zbog izbora u Zimbabveu

Caritas Internationalis (CI) izrazio je zabrinutost zbog činjenice da rezultati nedavnih predsjedničkih izbora u Zimbabveu još nisu objavljeni, osim ukoliko je razlog tome „ispravljanje“ konačnog rezultata, navodi se u priopćenju Caritasa Internationalis.

Predsjednički izbori u Zimbabveu održani su 29. ožujka, ali rezultati se još ne objavljuju. Izborno povjerenstvo Zimbabvea (ZEC) nadležno je za objavljivanje ovih rezultata. To je ustavno tijelo s mandatom «efikasnog, slobodnog, pravednog i u skladu sa zakonom» organiziranja izbora i referenduma. Taj mandat također zahtijeva da se rezultati izbora obznane u javnosti i suprotstavljenim strankama čim je prije moguće i u razumnom roku. CI vjeruje da je to vrijeme već isteklo.

Robert Mugabe na predsjedničkim izborima suočio se s protukandidatima Morganaom Tsvangiraiom i Simbom Makonijem. Pobjedniku je potrebno više od 50% od ukupnih glasova ili se ide u drugi krug predsjedničkih izbora.

«Neobjavljivanje rezultata izbora bez opravdanog razloga neprihvatljivo je i dovodi do sumnje da se izbornim povjerenstvom manipulira i da bi rezultati mogli biti protiv volje naroda“, izjavila je Lesley Anne Knight glavna tajnica CI.

„Glas naroda Zimbabvea mora se poštovati i ne smije biti ometan stranačkim interesima. Oklijevanje je recept za političke napetosti i nestabilnosti. U interesu mira i pravde, CI podržava Katoličku crkvu i narod države Zimbabve u zahtjevu da izborno povjerenstvo hitno obznani rezultate“, nastavlja se u priopćenju.

Zimbabve je suočen s potrebom žurne obnove gospodarstva, kao i razarajućim valom pandemije HIV-a i AIDS-a. Potrebno je, što je prije moguće, stvoriti uvjete kako bi se milijuni ljudi koji su iz očaja napustili svoju zemlju vratili svojim domovima. Oklijevanje oko obznanjivanja rezultata pogoršava ovo, već dosta kritično, stanje. Više od četiri milijuna ljudi u Zimbabveu trenutno je suočeno s kritičnim nedostatkom hrane i hitno treba pomoć. CI je povećao svoj angažman kako bi više od 100.000 ljudi dobilo pomoć u hrani, a trenutno pomaže i više od 16.000 obitelji kako bi nastavile s pripremama za žetvu.

«Sve suprotstavljene strane u Zimbabveu moraju nastojati dijalogom i mirnim rješenjima tražiti izlaz iz ove političke krize. Također, potrebno je da sve strane osude nasilje i ugnjetavanje te osiguraju nastavak razvoja demokratskih procesa», kaže Lesley Anne Knight.

Alouis Munyaradzi Chaumba iz Katoličkog povjerenstva za pravdu i mir u Zimbabveu kaže: „Autonomnost i stručnost izbornog povjerenstva ozbiljno je ugrožena, a i kompromitirana jer daje prostor za nastavak sumnji o ukorijenjenom strančarenju i neobjektivnosti. U slučaju ponavljanja predsjedničkih izbora narod Zimbabvea i međunarodna zajednica mogu ozbiljno posumnjati u pravednost i nepristranost Povjerenstva u organiziranju izbora.»

I Katolička crkva u Zimbabveu uputila je kritiku Vladi Zimbabvea na čelu s Robertom Mugabeom zbog nepoduzimanja mjera u borbi protiv raširene korupcije, kršenja slobode i osnovnih ljudskih prava.

//17. 04. 2008

Caritas Bolivije obilježava 50 godina borbe protiv siromaštva i društvene nepravde

Caritas Bolivije odigrao je veliku ulogu u borbi protiv siromaštva u svojoj zemlji istovremeno značajno doprinoseći radu globalne caritasove mreže“ navedeno je u čestitki Caritasa Internationalis (CI), krovne caritasove organizacije koja se sastoji od 162 nacionalne katoličke humanitarne udruge, upućenoj Caritasu Bolivije povodom 50 godina rada s najmarginaliziranijima u toj zemlji.

«Čestitamo Caritasu Bolivije na pedesetoj obljetnici. Djelatnici Caritasa Bolivije pružaju izuzetnu pomoć siromašnima, prepoznatu na nacionalnoj i međunarodnoj razini, no najznačajnije je što plodove njihova rada osjećaju svi koji su u potrebi. Neka i slijedećih pedeset godina budu tako uspješni i vrijedni» kaže tim povodom glavna tajnica CI-a Lesley Anne Knight.

Obilježavajući 50. godišnjicu rada Caritas Bolivije organizirao je izložbu slika o povijesti institucije i nekoliko drugih manifestacija za goste iz Argentine, Antila, Brazila, Meksika i Europe koji su s biskupima Bolivije sudjelovali u misi zahvalnici za protekle godine socijalnog i pastoralnog rada. Svetu misu u katedrali Cochabambe predvodio je kardinal Julio Terrazas, a u misnom su slavlju sudjelovali i drugi bolivijski biskupi.

«Slavimo ovih pedeset godina u euharistijskom duhu zahvaljujući Bogu za bezbroj darova i milosti koje smo primili, kao i za nadahnuće i privilegiju da budemo instrumenti Njegovih djela. Također molimo Svevišnjega da nas i dalje nadahnjuje u svojoj službi, da nam oprosti naše slabosti i nedostatke. U radosti zbog vitalnosti naše Crkve izražavamo nadu da ćemo i u godinama koje dolaze biti osvijetljeni Svetim duhom i ohrabreni zagovorom Blažene djevice Marije», rekao je izvršni tajnik bolivijskog caritasa Roberto Barja.

//11. 04. 2008

SECADEV i Caritas pomažu stanovništvu Čada na sudanskoj granici

U čadskim selima, u blizini granice sa Sudanom, u vrlo teškim uvjetima živi raseljeno, povratničko i domaće stanovništvo kojemu SECADEV, najveća nevladina organizacija u Čadu, u suradnji s Caritasom SAD-a, pomaže u preživljavanju.

Početkom 2007. godine nesigurnost u čadskom mjestu Borota u blizini granice sa Sudanom, južno od Adre, dosegnula je vrhunac. Bježeći pred učestalim napadima naoružanih postrojba, čadsko stanovništvo izbjeglo je iz svojih sela kako bi se sklonilo u logorima za raseljene ili u drugim selima.

Godinu dana nakon zbjega neki se vraćaju na svoju zemlju kako bi iskoristili kišnu sezonu za usjeve. Mjesto Borota ponovno oživljava. Dom zdravlja koji nije radio šest mjeseci ponovno je u funkciji a u veljači je i škola ponovno otvorila svoja vrata.

SECADEV u suradnji s Caritasom SAD-a (CRS) provodi projekte pomoći poljoprivrednicima na području Borote i u drugim selima oko Adre, u ukupno 27 sela. Cilj je omogućiti raseljenim osobama, povratnicima i domaćem stanovništvu da nastavi sa svojim poljoprivrednim aktivnostima nakon završetka kišne sezone. SECADEV je u okviru tog projekta već u više od dvije tisuće domaćinstava podijelio sjeme, alat i kante za vodu.

Awai Adma Moussa, jedna od mnogobrojnih primateljica pomoći, živi u Boroti. Napustila je Borotu u siječnju 2007. zbog napada i sklonila se u udaljenije selo u kojem ima rodbinu, no u Borotu se vratila u srpnju kako bi obradila svoja polja i uzgoji proso, na kojem se zasniva prehrana stanovništva.

«Moja obitelj, kod koje sam se sklonila siromašna je i nije bilo ni dovoljno hrane ni posla, a ni zemlje koju bih mogla obrađivati», kaže Awai Adma Moussa.

Yaya Mahamat također je proveo nekoliko mjeseci u zbjegu u mjestu Arkoum, koji je udaljen od Borote 35 kilometara, a od kojega je njegovo rodno selo udaljeno još sedam kilometara, a u blizini Ouaddi Kadja, rijeke koja je presušila i graniči sa Sudanom.

«Sad kad sam dobio ovo sjeme mogu se vratiti na svoja polja i raditi. Nema nas još dovoljno da se vratimo u naše selo, koje je potpuno uništeno. Do sada sam danju odlazio na polje, a navečer se vraćao u Borotu jer je u selu sve uništeno“, priča Yaya.

Nakon mirovnog sporazuma između domaćeg pučanstava i arapskih vođa, borbe su obustavljene. Awai, Yaya i ostali sada se osjećaju sigurnijima. Mogu odlaziti u šumu i prikupljati ogrjev te obrađivati polja bez straha da će biti napadnuti ili ubijeni.

«No, više nemamo ničega vrijedna što bi se uopće moglo ukrasti», kaže Mahamat Arbab Barit, također izbjeglica u Boroti.

Ipak, prvi rezultati projekta pomoći ohrabrujući su. “Imamo salate i mladi luk, a i rajčice će uskoro sazrijeti. Ostalo će sazrijeti nešto kasnije», kaže Awai, zadovoljna prvim plodovima. Skupina seljana s kojom radi u polju namjerava iskoristiti ove prve rezultate kako bi istovremeno stvorili i manji fond pomoći za cijelo selo. Prva berba već se prodaje na mjesnoj tržnici, a za poljoprivrednike se istovremeno organizira edukacija o sušenju proizvoda kako bi dulje trajali ili radi eventualne buduće nestašice hrane, zbog koje bi cijene hrane opet mogle jako narasti.

Upraviteljica SECADEV-a u Adri, Idriss Saleh pojašnjava: «SECADEV je aktivan u ovom području već 20 godina, no njegova je prisutnost u posljednje vrijeme smanjena zbog manjka financijskih sredstava, iako je danas stanje još gore nego prije.»

«SECADEV je nevladina udruga koja djeluje na nacionalnoj razini i želi pomoći ovim ljudima da se vrate svojim svakodnevnim poslovima. Kad su bježali, mnogi su ostavili sve svoje ili su ponijeli sa sobom ono malo što su mogli, a seljani koja su ih primili u svoje domove i sami su pogođeni i stradali. Cijelo ovo područje stoga je vrlo ranjivo, potrebna mu je hrana i odjeća i kao i druge osnovne potrebe. Nastojanje da održimo vezu s ljudima koji bi u bilo kojem trenutku opet mogli biti primorani bježati, ujedno je veliki izazov i za SECADEV», kaže Idriss Saleh koja s ovim ljudima radi već godinama.

Unatoč nesigurnosti i nedostatku logistike SECADEV želi nastaviti pomagati ovom narodu koji je do sada primio vrlo skromnu pomoć, stoga će svojem partneru, Caritasu, predložiti novi projekt i raspodjelu sredstava u cilju pomoći čadskom stanovništvu za nastavak poljoprivrednih radova, uzgoja stoke i očuvanje okoliša. 

Za Secadev i Caritas Francuske tekst pripremila Judith Marie, ožujak 2008.

// 02. 04. 2008

Uskrsna priča iz Somalije - Služiti s ljubavlju

Pogledajte fotografije

Caritasov dom zdravlja u Somaliji nudi nadu razorenom narodu

Četiri je sata ujutro u Baidoi, siromašnom gradiću na jugu Somalije. Zabranu kretanja od zore do sutona nametnula je Etiopijska vojska, koja je stacionirana u gradu i pruža sigurnost somalijskim vlastima u očuvanju Tranzicijske federalne ustanove.

Ali na ulazu rezervata u blizini džamije Ridhwan na samom rubu grada već se okupila gomila ljudi. Iako je zabrana na snazi, njihove su potrebe jače, i ne mogu čekati zoru.

Dobrodošli u Caritasov Dom zdravlja u Somaliji
Ovaj centar nudi besplatnu zdravstvenu skrb bez koje bi život za mnogo ljudi u ovom kraju bio puno gori. Ovom je centru prošle godine kroz papinsko Vijeće Cor Unum Papa Benedikt XVI. donirao milostinju prikupljenu na svetoj misi na Veliki četvrtak u Bazilici sv. Ivana Lateranskog.

Sva prikupljena sredstva usmjerena su u Dom zdravlja koji vodi Caritas Somalije, član mreže Caritasa Internationalis, kojem je na čelu biskup Djiboutija i apostolski administrator biskupije Mogadish mons. Giorgio Bertin.

Godinu dana nakon primitka Papinoga dara, ambulanta koju vodi Caritas Somalije proširila je svoje usluge na gotovo 170 pacijenata dnevno, te u prosjeku mjesečno pomaže više od 4.000 pacijenata.

Mnogi od njih primorani su prijeći velike udaljenosti a mnogi žive u improviziranim kampovima za one koji su izbjegli sukobe u Mogadishuu. Nije neuobičajeno da neki prijeđu i do 75 kilometara kako bi došli do pomoći.

Uz toliki broj pacijenata ustanova je morala uspostaviti mehanizam pružanja pomoći da ne ošteti nikoga, te radi po načelu: tko prvi dođe, prvi bude uslužen. Tko god se pojavi na ulazu, pružit će mu se ljubav i skrb bez obzira kojem klanu pripadao ili kojega društvenog statusa bio.

Nije nikakvo čudo da ljudi dolaze vrlo rano i čekaju u redu; neki čak i prenoće pred ulazom kako bi bili sigurni da će idući dan stići primiti pomoć. Nažalost, ponekad pacijenata jednostavno bude previše, i nema druge nego vratiti se ponovno slijedeći dan.

Ibrahim Guurow Jimaale jučer je napustio svoje dvije žene i osmero djece kod kuće u Hawenu, udaljenom 17 kilometara, kako bi se uputio u ambulantu. 

«Rekli su mi da Caritasova ambulanta ima dobro osoblje i dobru medicinu», kaže on.
Za Hawo Adan, dvadesetosmogodišnjakinju i majku četvero djece koja je došla u ambulantu znajući da će osim skrbi za dijete da dobiti i dodatne hrane nakon što je dijete oboljelo od kala-azara (Leishmaniasis), parazitske bolesti uzrokovane ubodom pješčane mušice.

«Velika je suša poharala našu zemlju i nemamo hrane u kući, ali sam znala da ću - iako liječenje traje čak i do mjesec dana – hranu dobivati sve to vrijeme», rekla je.

Ibrahim Mohammed prešao je 30 km i prespavao je pred ulazom u Dom zdravlja. Njegovi sumještani savjetovali su mu da dođe u Caritasovu ambulantu nakon što nije mogao platiti liječenje.

«Dali su mi lijekove i dodatne hrane, a ni novčića nisam morao platiti», rekao je.

Dobro educirano, ljubazno i požrtvovno osoblje, besplatno liječenje kao i širok raspon usluga, uključujući i ambulatne konzultacije za odrasle i majke s djecom, snaga su ovog centra.

Abdullahi Mumin Roble, zdravstveni koordinator, navodi  da su najčešće bolesti u regiji infekcije dišnih puteva, angine, bronhitis, rhinitis i najobičnije prehlade, koje zbog zakašnjelog liječenja često dovedu i do smrtonosne upale pluća.

«Ima slučajeva i spolno prenosivih bolesti, kao što su sifilis i gonoreja», kaže Abdullahi i dodaje da rijetko koja klinika u državi pruža skrb za oboljele od HIV-a i SIDA-e, a i najobičnije zaraze još uvijek predstavljaju izazov.

Prema riječima ravnatelja Caritasa Somalije Davida Bernocchia, rad ambulante pokazuje da je moguće raditi među Somalcima i poboljšati njihov životne uvjete  odgovarajući na njihove osnovne potrebe uz ograničena sredstva, ali za humanitarne djelatnike sigurnost je najveći izazov.  «Sretni smo da se Papa sjetio ljudi u Somaliji; to je znak ljubavi i solidarnosti za jednu od najmanjih i najkrhkijih Crkava u svijetu koja služi nekim od najsiromašnijih ljudi na kugli zemaljskoj», kaže Bernocchi.

Nedavna epidemija kala-azara dovela je do toga da Caritas zatraži i dodatnu pomoć, jer kala-azar uzrokuje teške posljedice po zdravlje, a može dovesti i do smrti ako se ne liječi.

Glavna voditeljica UNICEF-ova Ureda za srednje i južne regije Somalije Grace Kyeyune kaže da Caritasovo osoblje osigurava visoku razinu profesionalizma i efikasnosti.

«Tražimo da se Caritasova ambulanta koristi kao model za druge zdravstvene ustanove jer njegova struktura i organiziranost služi kao primjer što to znači služiti u ratnom području s nedostatnim sredstvima», rekla je.

UNICEF također surađuje s ambulantom donirajući opremu i radeći s osobljem ambulante kako bi se povećao broj usluga. Liječenje kala-azara također ima potporu londonske humanitarne organizacije Merlin.

U svom obraćanju za pomoć Somaliji prošle godine Papa je apelirao na međunarodnu zajednicu da zaustavi krvoproliće u toj zemlji.

Biskup Giorgio Bertin je rekao da će bez međunarodne pomoći Somalijska Vlada propasti.«Najteži zadatak za Somaliju jest ponovno izgraditi rascjepkano društvo, koje je gotovo potpuno uništeno nakon raspada državnih struktura 1991. godine.“

Baidoa je jedan od najpogođenijih gradova gdje razni klanovi i naoružane frakcije ratuju već dvadeset godina. Nedavno je zemlju pogodila velika suša i zaraza kolere, pa su početkom devedesetih grad prozvali «mrtvi grad», a potresne slike mrtvih i gladnih obišle su svijet i potaknule međunarodnu zajednicu da pokrene operaciju spasa za Somaliju.

Danas je Baidoa jedini grad koji pruža sigurnu bazu za krhke Tranzicijske federalne institucije koje podupire Etiopija ali pod prijetnjom raširene nasilne oporbe.

Somalija je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta s 25% djece koja ne dožive svoj peti rođendan. Nakon raspada režima Siada Barrea 1991. godine u zemlji ne postoji središnja administracija.

Današnja Vlada uspostavljena je 2004. godine, nakon dvije godine mirovnih pregovora u Keniji i uz posredovanje raznih klanova i naoružanih vođa. Danas se legitimne institucije bore da uspostave kontrolu u Mogadishuu, a njihov se utjecaj ne proteže dalje od ograničenih dijelova središnje i južne Somalije.

Razne frakcije koje se protive Vladi uglavnom prosvjeduju zbog prisutnosti etiopijskih vojnih snaga u njihovoj zemlji.

Sve humanitarne usluge u zemlji pružaju Ujedinjeni narodi i nevladine udruge. Želja Caritasa Somalije je da u Baidoi ne pruža samo zdravstvenu skrb nego i da pomaže u poticanju ljudskog dostojanstva u regiji gdje su ljudima uskraćena najosnovnija prava i gdje se ne zna za drugo nego nasilje koje traje već 17 godina.

Dostojanstvo, hrana i zdravstvena skrb prijeko su potrebni Somaliji. Ni daljina, ni nepristupačan teren ni vojna zabrana ne mogu spriječiti stanovništvo da ih potraže sve dok su negdje dostupni.

David Omwoyo – Caritas Internationalis

// 20. 03. 2008

Boreći se protiv bolesti kala-azar

Caritasov Dom zdravlja u Somaliji mijenja živote ljudi

Sjedeći ispred Caritasove ambulante u Baidoi Mama Habibo Salad Habibo čeka pomoć. Nakon što je propješačila 18 kilometara od svog doma sa svoje dvoje male djece, sretna je što će njeno bolesno dijete konačno biti liječeno.   

Njena dvogodišnja kći Hawo Salad mršava je i pospana, ali njen je trbuščić otečen, pa čak djeluje i pretilo. No rane na trbuhu, naziruća rebra, tanke nožice i ručice daju drugu sliku.

«To je učinio njen otac», kaže Habibo pokazujući djetetove rane, «On ju je pokušao liječiti stavljajući vruće željezo na trbuh. Nakon što se nije oporavila nakon četiri tjedna, odlučila sam je dovesti u centar.»

Caritasova medicinska sestra Abdullahi Mumin objašnjava kako je među Somalcima uobičajeno liječiti želučane smetnje vrućim željezom ili stavljanjem žara na trbuh. I otac ima ožiljke po trbuhu; kad je kao dijete imao proljev,  i njegov ga je otac liječio na isti način.

Hawo boluje od kala-azara (Leishmaniasis), parazitske bolesti uzrokovane ubodom pješčane mušice. 

Simptomi kala-azara su vrućica, povećana slezena, glavobolja, gubitak snage u mišićima i otečeni trbuh. Bolest je vrlo česta u Somaliji. Kala-azar najčešće pogađa djecu i mladež.
Od bolesti koja već godinama ugrožava ljude, mnogi umiru jer su im dostupni jedino tradicionalni oblici liječenja. Vruće željezo se koristi i za malariju, kao i bilo koju drugu bolest koju prate vrućica ili želučane tegobe.

Kad se stavlja goruća žeravica na trbuh bolesnika, on ne slabi samo od bolesti nego i od tih rana. Ako se ne liječi, najčešći ishod bolesti je slabljenje do smrti.

Mala Hawo je velik izazov za medicinsko osoblje u centru, ali nije neuobičajen. «U dvojbi smo hoćemo li liječiti rane, ili davati hranu najgladnijima te u isto vrijeme liječiti uzroke bolesti», kaže sestra Abdullahi.

Druga djevojčica, mala Amino kad je bila dovedena u centar bila je preslaba da bi joj se davali ikakvi lijekovi. Njena najveća potreba bila je što kaloričnija hrana, pa tek potom liječenje rana kako bi joj se uopće mogao dati lijek za kala-azar.

Ova sedmogodišnja djevojčica jedva hoda, govori jedva čujno a bol je toliko snažna da nema snage ni da zaplače. Čak je i medicinskom osoblju teško zamisliti da je hodala 35 kilometara kako bi stigla do centra.

«Morala je hodati jer sam ja morala nositi njenu trogodišnju sestru a u petom sam mjesecu trudnoće», kaže njena majka Marian Abdi. «Jedina hranu koju smo imali dva dana bilo je nešto mlijeka što smo ga ponijeli od kuće. Putem smo pile zagađenu vodu.» Ali uza sve poteškoće sretna je jer će joj kći konačno biti liječena.

U regiji u kojoj nedostaje osnovne infrastrukture i sigurnosti stanje je vrlo složeno. Pacijent mora primati injekcije svaki dan kroz 30 dana zaredom. Caritasov centar djeluje  ambulantno i neki su pacijenti moraju putovati i do 75 kilometara.

Uz tehničku pomoć Caritasa SAD-a (Catholic Relief Services/CRS) i Merlina, Dom zdravlja Caritasa Somalije može mnogima ponuditi specijalizirano liječenje.

«Davanje hrane svojim pacijentima uz liječenje pokazalo se dobrom odlukom jer ljudi uglavnom dolaze iz udaljenih sela. Kako mlađi pacijenti dolaze uz pratnju jednog od roditelja ili bliskog rođaka, treba ih se dočekati u obitelji u samome mjestu, te im osiguramo određenu količinu riže, graha, ulja, šećera i čaja», kaže ravnatelj Caritasa Somalije David Bernocchi.

«Štoviše, dajemo pacijentima visokokaloričnu hranu prije nego što ih cijepimo. U sredini gdje je 75% ljudi kronično neishranjeno, hrana je jak poticaj za uspješno liječenje».

Oni koji imaju rodbinu žive s njima dok si drugi, za trajanja liječenja, naprave privremene nastambe na otvorenom. To i nije neuobičajeno u društvu koje ima tradiciju nomadskog življenja.
«Imam sestru u Baidoi i boravit ću kod nje dok mi se dijete liječi i ne završi terapiju. Znam da će me rado primiti jer, dok sam ja kod, i oni će dobiti hranu», kaže Habibo.

Ibrahim Mohammed iz Goof Gaduuda, udaljena nekih 30 km, također se oporavlja uz liječenje i bolju prehranu. Priča kako je počeo citirati Kur'an i paliti trbuh kad ga ubola pješčana mušica, ali mu je susjed rekao za Caritasov Dom zdravlja, i sad je sretan što je došao i mogao se liječiti.
«Nedostajat će mi obitelj jer me trebaju da ih čuvam. Ali sad sam se razbolio i potrebno mi je liječenje kako bih se mogao i ubuduće skrbiti za njih», kaže on.

Smatran jednom od najopasnijih bolesti u Somaliji, kala-azar pogađa mahom neishranjene u ovom dijelu Afrike koji je razaran ratom, sušom i endemičnom glađu. Ta je bolest natjerala Caritas Somalije da proširi svoje zdravstvene usluge i osigura hranu jer je većina bolesnika preslaba da bi ih se moglo liječiti.

«To nama znači dodatni rad», kaže djelatnik Caritasa Mustafa Haji, «ali to je jedini način kako možemo poslužiti ovim jadnim ljudima a da od toga ima koristi. Većina ih dolazi iz ruralnih područja i možda nikada nisu vidjeli novac, pa često dolaze u mjesto nudeći devino mlijeko u razmjenu za usluge.»

Budući da ne postoji program terapijske prehrane u Zaljevu, često najozbiljnije slučajeve uputimo u  'Action Contre la Faim' u Waajidu, nekih 90 km sjeverno od Baidoe, a pokrijemo im troškove puta.

Prije smo ovakve slučajeve upućivali u bolnicu SOS Kinderdorfa u Mogadishu, ali se stanje u somalijskom glavnom gradu brzo pogoršalo nakon što je sestra  Leonella Sgorbati ubijena u toj bolnici u rujnu 2006. godine. Zbog sigurnosnog stanja od prosinca 2007. godine bolnica SOS Kinderdorf privremeno je zatvorena iako je bez prekida radila od početka građanskog rata 1991. godine.

Ibrahim je sretan jer kad se vrati svojoj obitelji - doduše nakon mjesec dana - on više neće biti nepokretni bolesnik zbog posljedica kala-azara, nego će biti u stanju preuzeti svoje odgovornosti. Kao ni ostali bolesnici, ni on ne može platiti troškove liječenja, ali moli Boga da plati djelatnicima Caritasa za njihov trud.

Zdravstvena ustanova Caritasa Somalije u Baidoai primila je prošle godine pomoć od Pape Benedikta XVI. kroz Papinsko vijeće Cor Unum od milostinja sa svete Mise na Veliki četvrtak u Basilici sv. Ivana Lateranskog. 

Sva sredstva prikupljena tijekom te Mise upućena su ovom domu zdravlja kojeg vodi Caritas Somalije kao član mreže Caritasa Internationalisa i radi pod vodstvom biskupa Djibouta i apostolskog administratora biskupije Mogadish, mons. Giorgia Bertina.

By David Omwoyo, Caritas Internationalis

// 20. 03. 2008

Molitva za Darfur

Dan za Darfur, 13. travnja

Katolički biskup El Obeida Antonio Menegazzo napisao je kratko razmišljanje i molitvu kako bi se obilježila peta obljetnica sukoba u Darfuru, koji se nalazi u njegovoj biskupiji.

Antonio Menegazzo je talijanski misionar koji je 1957. otišao u sjeverni Sudan. Obavljao je svećeničku službu u župama u Kordofanu i Darfuru (El Fasher) petnaestak godina, a potom u Port Sudanu, u Khartoumu i u Kosti.

1992. godine premješten je u El Obeid i povjerena mu je odgovornost za katoličku biskupiju El Obeid, koja obuhvaća cijeli Kordofan i Darfur. Za biskupa je zaređen 1996. godine.

Svake godine posjeti El Fasher, Nyalu, El Daein i sela u kojima još ima kršćana i gdje je moguć pristup. Posjetio je također Geneinu, Kuttum, Buram i mnoga druga mjesta prije rata. 

«Stanje je potpuno drugačije nakon rata. U mirnim vremenima kršćana je bilo svugdje i bilo je moguće posjetiti ih. Sada uglavnom to nije moguće zbog sigurnosnih razloga. Pastoralno i duhovno skrbimo za kršćane ali u isto vrijeme zabrinuti smo za sve koji pate i pokušavamo im pomoći u potrazi za vodom, zdravstvenim uslugama, obrazovanjem. Crkva na terenu surađuje sa sudanskom katoličkom nevladinom udrugom SUDANAID.» kaže biskup Menegazzo.

Razmišljanje:

Pet godina smrti, progona, teškoća, patnje.

To su rezultati pet godina rata.

Iskustvo nas uči da ništa dobro ne može izaći iz rata, samo razaranje i smrt. Ipak, i dalje se u svijetu ratuje i čovjek želi riješiti svoje probleme i nesuglasice ratom i uporabom sile.

Rat neće riješiti probleme u Darfuru – jedino pravda i jednakost, koji se mogu postići kroz dijalog. Ako je dijalog jedini siguran način za postizanje mira, zašto se i dalje tučemo? Zar nije bolje odmah odložiti oružje i početi stvaran i iskren dijalog odlučni da postignemo mir i zadovoljavajući sporazum?

Potreban je kompromis obiju strana. Istina i pogreške postoje na obje strane i obje moraju to spoznati. Ali ima li dobre volje da se zaustavi rat? Hoće li osobni interesi i ponos spriječiti ratnike da postignu željeni cilj?

Molitva

O Bože, ti si Stvoritelj, Stvoritelj cijelog čovječanstva.

Stvorio si nas sve jednake, s istim dostojanstvom, dakle Ti želiš da budemo braća, da se volimo i jedni druge poštujemo.  

U Darfuru nema jedinstva, nema ljubavi, nema poštovanja drugoga.

Milijuni ljudi, djece i staraca, žena i muškaraca, žive bez dostojanstva, pate i umiru.

Podaj im snagu da se mirno nose sa svojim poteškoćama i pomozi i blagoslovi rad  organizacija koje ulažu napore da im olakšaju trpljenje.

Pomozi onima koji rade za mir i koji pokušavaju uvjeriti zaraćene strane da zaustave rat.
Dodirni srca i prosvijetli um zaraćenim stranama tako da razmišljaju o dobrobiti napaćenog naroda a ne o osobnom dobru i interesima. 

O Bože, mir je Tvoj dar i Ti si Bog mira: podari mir Darfuru i zaustavi patnju nevinih ljudi.

AMEN.

// 20. 03. 2008

Fotografije          > Više fotografija

Foto galerija

Video kanal              > Više videa

Učitavam ...